NADRASTANJE IZNAD ZNANJA

     Da li ste nekad osjetili da nam je svo ovozemaljsko znanje - malo i nedostatno, da su sve knjige, ikad napisane, ostavile nešto nedorečeno, nešto nedovršeno, a u sebi osjetimo da postoji jos nesto...? Upravo to je znak da je krajnje vrijeme za naredni stepen našeg duhovnog razvoja i naše spoznaje onog vječitog pitanja: KO SAM JA. Svako od nas je rođen u određenoj sredini koju je naša Duša prethodno odabrala kao najpogodniju za svoje naredne iskustvene spoznaje. Ovisno od te sredine, svako od nas kreće u određenim smjerovima u potrazi za znanjem jer u prirodi čovjeka je da osjeti potrebu za spoznajom i da ta potreba ostaje prazna dok god je ne ispunimo. 

Ovu potrebu možemo uporediti sa žeđu – žeđ se neće ugasiti dok joj ne damo šta traži, a u ovom primjeru – vodu. Naravno svako će se susresti i sa religijom koja je prisutna u toj sredini, čiji tekstovi dodatno začinjuju tu našu žeđ za spoznajom jer svako osjeti ono NEŠTO u tim tekstovima što nije ograničeno pojmovima i izrazima. Kroz sve te religije nalazimo priču o padu čovjeka sa Božanskih sfera na ovaj svijet iluzije i ograničenja, a kao uzrok tog pada nalazimo da je plod sa Drveta znanja, koje zovu i Drvo dobra i zla. Kada čovjek shvati ovu priču – dodatno mu se javi nejasnoća u smislu pitanja: „Ako je čovjek pao sa takvog stepena isključivo zbog znanja, čemu onda sad tolika potreba u nama za znanjem?“ Odgovor je jednostavan: „Vraćamo se istim putem kojim smo i pali, samo što ovaj put ne padamo nego se penjemo.“ 

Svjedoci smo snažne potrebe u nama koja se javi za znanjem, pa tako naiđu periodi u kojima „jedemo knjige“ tako da kažem. Nakon svake pročitane knjige osjetimo kao da će upravo ona iduća biti ta koja će nas dovesti do nekog prosvjetljenja o kojem smo toliko čitali i slušali. Pa tako prođemo i astrologiju i fiziku, atomsku, kvantnu i Bog zna koju sve još, numerologiju, vjerske spise, poeziju, kao i mnoge druge oblasti, ali uvijek u nama ostaje da čuči neki tih ali siguran glas koji kaže da postoji ipak još nešto. Upravo taj glas je vodič koji nas zove i vodi u sfere koje nadilaze svaku nauku, koje nadilaze svaku imaginaciju, svaki oblik, svaki pojam... Sfere u kojima nema ograničenja u bilo kojem smislu, ali do tih sfera isključivo sami možemo doći. Ne može nas neko uzeti za ruku i odvesti tamo jer termin „tamo“ gubi svaki smisao, čak i podjela na JA i TI gubi smisao, svaka misao gubi smisao jer stigli smo u samu Smisao (mala igra riječi). 

A sad opet malo da se vratimo u naš svijet i da navedemo „simptome“ takvih stanja, jer ipak ovaj svijet nije ništa drugo do refleksija tih stanja iz viših sfera. Čovjek počinje da u knjigama koje je već čitao, spoznaje nešto što ranije ni zamisliti nije mogao. Svaka ga riječ upućuje na određeno stanje iz viših sfera, svaki izraz mu govori cijele tomove koje se ne mogu ni izreći, čovjek počinje da na svaku pojavu u ovom svijetu gleda kao na simbol koji u njemu pogađa frekvenciju koja ga dalje dovodi opet u ono stanje...Zato neka se niko ne plaši te neugasive žeđi za znanjem jer ne preostaje nam ništa na kraju nego da znanje prerastemo. A za kraj jedan Hamletov citat:"E moj Horacije, ima mnogo stvari između neba i zemlje o kojima tvoja filozofija i ne sanja."

U POČETKU BIJAŠE SVIJEST...

      Ovo je tema koja u svakome budi zanimanje iz razloga jer sadrži odgovor na sva ostala pitanja ikad postavljena. Može se predstaviti i kao korijen svih pitanja i dosadašnjih neodgovora. Iako je tema na neki način obavijena maglom i zastorom u smislu nemogućnosti ograničenja određenih koncepata u okvir jezičkog izričaja, to nije prepreka da svako u sebi ipak osjeća vrhovnu Istinu. Kada kažemo npr pojam svijest, to je samo pokušaj da se ograniči nešto što je po svojoj suštini beskonačno i sveobuhvatno, ali za komunikaciju na razini ove naše dimenzije prostora i vremena - riječi su, nažalost, najbolji alat koji imamo, pa ne preostaje nam ništa drugo nego da od tog alata izvučemo maksimalno koliko je moguće. Riječi predstavljaju slikovito prst koji pokazuje prema Istini, prema tome ne fokusirajmo se na prst nego radije na ono prema čemu taj prst pokazuje.

 

U daljem tekstu poželjno je da se ne ograničavamo vremenski i prostorno, te da ne gledamo na "slijed događaja" kao na neki linearni slijed sa početkom i određenim smjerom, jer ovo o čemu ću govoriti obuhvata dimenziju vremena i prostora ali se ne ograničava tom dimenzijom. U početku bijaše Svijest koja iz jedne Tačke apsolutnog savršenstva i harmonije isijava blještavom "svjetlošću" u svim smjerovima i u beskraj bez mogućnosti potrošnje energije jer Izvor apsolutnog savršenstva je Izvor svega pa tako i energije. Svijest obuhvata baš sve jer svaka "zraka" te svijesti dovodi nešto iz nepostojanja u postojanje. Možemo reći da svijest ima apsolutno znanje o svemu što je dovedeno u postojanje i što se i dalje dovodi u postojanje, ali tad se javlja prva i jedina potreba - potreba za spoznajom SEBE. Kao što smo ranije rekli, zrake Svijesti su obasjavale sve u svim smjerovima, a polazište svake te zrake je ista ona tačka apsolutnog savršenstva. Prema tome Svijest nije mogla da usmjeri svoju svjetlost prema svom Izvoru jer Izvor je taj koji isijava i obasjava sve (dovodi u postojanje), pa je nemoguće da obasja sam sebe. Ali u ogromnoj želji za samospoznajom, svijest dovodi u postojanje nešto sasvim novo - podsvijest. 

Podsvijest je zamišljena kao takva da bude jedan vid čistog zrcala, kako bi mogla da reflektuje svjetlost Svijesti i na taj način da Svijest preusmjeri svoju svjetlost prema sebi. Tad je podsvijest postala neki vid nove "svjetiljke" ali sa posuđenom svjetlošću od Svijesti. Možemo reći da je podsvijest dovela u postojanje savršen simbol ovog slučaja, a to je postojanje sunca i mjeseca. Sunce simbolički predstavlja Svijest, a mjesec koji reflektuje sunčevu svjetlost predstavlja podsvijest. Ovaj čin Svijesti kada je stvorila podsvijest, dovelo je do prve iluzije ili privida da je doveden novi izvor u postojanje - pa tako nastade EGO. Ego je plod privida da je podsvijest zapravo novi izvor svjetlosti, a ne zrcalo posuđene svjetlosti i da originalna Svijest zapravo obuhvata sve pa i podsvijest. I tako smo dobili prepreku između svijesti i podsvijesti - ego.

 

Ego je postao strogi filter potpomognut umom i kao takav propušta samo one zrake Svijesti za koje on misli da su ispravne ili potrebne, pa tako nastade UVJERENJE. Sad možemo da dođemo do zaključka da je potrebno da "nadmudrimo" ego, kako bi popustio u svojim uvjerenjima i tako da svjetlost svijesti u što originalnijoj formi dođe do podsvijesti, kako bi je ova mogla reflektovati kako valja. Uvjerenja dođu kao farba preko zrcala (podsvijesti) koju je potrebno očistiti, kako bi se reflektovala originalna svjetlost, a ne u boji tih uvjerenja. Ovo je bilo ukratko kako ja vidim suštinu ove teme isključivo na osnovu ličnih iskustvenih spoznaja i promišljanja na nivou razuma, pa se nadam da će biti od pomoći čitaocima u cilju uzdizanja svijesti na jedan viši nivo.

UŽIVAJ U SVEMU, NE PRISVAJAJ NIŠTA

      Uzmimo leptira kao primjer: divi se ljepoti svakog cvijeta i svakoj boji, ali nikad ne označava niti jedan cvijet kao svoj. Svjestan je toga da posjedovanje nečega ili nekoga u suštini nema smisla, jer jedino što nam ostaje naše zauvijek - je naše iskustvo života. I ako većina leptira živi samo jedan dan, leptir iskusi punoću života mnogo više nego mnogi ljudi tokom cijelog svog života. On je prisutan u svakoj sekundi svog postojanja i samo prati svoj vrhovni osjećaj radosti, što većina ljudi ne zna ni šta znači. 

 

 

Ljudima prođe njihov cijeli život, a da su zapravo stalno bili negdje drugo umjesto ovdje i sad. Mnogima je nezamislivo da žive život bez da nešto prisvajaju i vjeruju zapravo da vrijede onoliko koliko imaju i onoliko koliku moć kontrole nad drugima imaju. Možemo reći da prožive život držeći se za pjenušavost vina, a znamo da će pjenušavost nestati kad se vino smiri. Zaista je čovjek sam sebi nametnuo sve otpore i ono što zove problemima u životu, a sve je to nametnuo preko svojih štetnih uvjerenja. Odnos između muškarca i žene koji je zamišljen kao najveća svetost života na Zemlji, nažalost je pao pod ideje ega i od takve svetosti se rodilo natjecanje u kontroli i opsesivno držanje jednog za drugo. Svaka ovisnost vodi u propast, tako i ovisnost o partneru. 

 

 

Korijen ovakvih i sličnih uvjerenja je na prvom mjestu neznanje o prirodi stvarnosti u kojoj živimo. Ako čovjek pogleda oko sebe, vidi prirodu, životinje, druge ljude, iznad sebe vidi beskrajna nebeska prostranstva, a kao rezultat svega vidi sebe kao odvojenog od svega toga. Prvo što mu pada na pamet je njegova sigurnost - da obezbijedi svoj opstanak u tom okruženju koje vidi. Od te prve želje se kasnije razviju i ostale želje kao što su: želja za moći, kontrolom i slično. Primjećujemo da sa ispunjenjem svake želje se javlja nova koja je, da tako kažem, na većem stepenu od prethodne. Svaka zasićena glad budi još veću glad za većim stvarima i tako sve dok čovjek ne dođe do želje za znanjem... 

 

 

Tek na tom stupnju čovjek shvata da je cijela ova stvarnost tek proizvod njegovog uma i da je zapravo do sad jurio maglu. To je tačka koja je prekretnica u životu svakog duhovnog putnika jer tad se javlja i posljednja želja, a to je želja za duhovnošću. Čovjek tad shvata da je u ovoj stvarnosti kao zatvoren u tamnu flašu sa 5 otvora sa opnama (čula) i da je on, kao smješten u središte flaše, morao da vjeruje prevodima tih 5 opni kakva je stvarnost izvan flaše. Tad mu se budi, novo čulo ili novi vid, a to je srčana svjetlost kojom gleda kroz materiju u suštinu. Naravno ovo je cijeli put koji je moguće proći do buđenja, nakon kojeg tek onda počinje istinski život i istinsko dalje istraživanje. 

 

 

Postoje mnogi koji puno ranije shvate iluziju za koju se držimo, te samim tim preskoče mnoge korake koje drugi moraju proći. To ne znači da takvi trebaju da osuđuju ove kojima duže treba, jer svaka duša dolazi na ovaj svijet da istraži određene aspekte života, potrebne samo za njen dalji razvoj. Kao zaključak možemo reći da samim tim što čitate ovaj tekst i slične ovome, da ste već razvili posljednju želju koja vam otvara duhovne sfere koje nadilaze ovu stvarnost, a samim time i naš um. Zbog toga budimo na dalje onaj leptir sa početka i slijedimo svoju vrhovnu radost, jer to je glas naše duše.

POZIVA SE SMRT NA KLUPU ZA SVJEDOKE

Sudija: Pozivam smrt kao tuženog da sjedne na klupu za svjedoke.

Smrt podignu polako glavu i pogleda u sudiju na kratko, te bez pogovora mirnim hodom dođe do klupe i sjednu. Iako svojim vanjskim izgledom je zračila nekom čudnom opasnošću koja je izazivala strah kod onih koji gledaju, u očima joj se vidjela potpuna samouvjerenost i dubina koja na neki način obećava sigurnost svakome.

Smrt: Izvolite gospodine (reče Smrt uz blagi osmijeh, skoro pa podrugljiv)

Sudija: Optuženi ste za svaki oduzet život svakog živog bića koje je bilo primorano okusiti Vas. Imate li šta da kažete na to?

Smrt: A mogu li da znam ko me optužio? (upita Smrt ne mijenjajući onaj početni izraz lica samodopadnosti i sigurnosti)

Sudija: Tuženi ste od strane ljudi koji Vas još uvijek nisu okusili.

Smrt promijeni izraz lica u blago začuđeno, ali oči ne izgubiše onu početnu dubinu bez kraja. Pogleda u ljude koji su je tužili, onako površno, ne zadržavajući pažnju na bilo kome posebno...te opet se vrati u prvobitno stanje.

Smrt: Ne razumijem, zašto me oni tuže ako s njima još uvijek nisam imala dodir? (upita Smrt unapred očekivajući koji će odgovor biti)

Sudija: Tuže te zbog nanešene boli prema njima, uzimajući im njihove najdraže.

Smrt se toliko slatko nasmija da je sudnica odzvonila sva, a ljudi koji su je tužili od bijesa su skočili na noge, ali od straha prema izgledu Smrti vratiše se na mjesto i dalje šireći miris potisnutog bijesa.

Smrt: Znači ne tuže me oni, nego Ego...

Sudija: Želite reći da ja lažem??

Smrt: Ne kažem da lažete - ako u nešto vjerujete to onda za Vas i nije laž.

Sudija: Molim Vas govorite tako da Vas svi razumijemo!

Smrt: Uredu onda. Prvo moram da kažem da sam sklopila sporazum sa svim tim ljudima koji su me tužili i s onim ljudima kojima sam oduzela život, a taj sporazum je sklopljen još prije nego što ste došli na ovaj Svijet.

Sudija: O kakvom sporazumu je riječ?

Smrt: Kada ste bili osuđeni na kaznu oduzimanja Vječnog života, jedino sam ja bila ta koja se založila da vam se ta kazna smanji na dužinu jednog prosječnog života na vašem svijetu. Inače bi vječno ostali u ovom svijetu na kojem je jedino moguć pakao i ostali bi vječno ograničeni svojom iluzijom da ste vi samo vaše tijelo, a sve oko vas da gledate očima pohlepe. Ja sam ta koja vas konačno oslobađa od patnje i iluzije, ukoliko to niste sami uspjeli. Ego vas je ubijedio da ste vi samo vaše tijelo i da ste odvojeni od Svega što jeste, te sve što nije po njegovoj volji on vas ubjeđuje da je to napad na vas. Čak je i tako divnu stvar kao što je konačno oslobođenje od ovog svijeta, uspio da vam prikaže u najgorem svjetlu. Optužena sam zbog toga što sam vašim najdražima pokazala put prema apsolutnoj Ljubavi, put prema Izvoru odakle ste svi i došli, a gdje ćete se svi i vratiti. Ali vaš ego je sebičan, ne prihvata tuđe oslobođenje i apsolutni užitak vaših najdražih, te samo misli na sebe. Ali što je najgore, vi mislite da ste to vi... Kada pogledate moj izgled, vi vidite samo vanjštinu i strah vas obuzme, ali iza te vanjštine se zagledajte, ne sa svojim očima nego sa srcem - osjetićete sve ono čemu ste oduvijek težili, sve ono od čega ste bježali tvrdeći sami sebi da je nemoguće da bude istina...Ipak je istina, a tu istu istinu možete vidjeti u svojim očima kada se dobro zagledate. Pogledajte tu beskonačnost u svojim očima, tu igru života koju ste toliko ozbiljno shvatali, a niste trebali...Jednostavno je trebalo da uživate u igri dok traje, a mene da prihvatite kao nekog ko će vam pokazati put prema istinskoj Zbilji, prema istinskom Izvoru svakog užitka i radosti...

Nakon što je održala govor Smrt ustade i uz blag osmijeh napusti sudnicu, a ostali je samo u čudu ispratiše pogledom. Prije nego što zatvori vrata za sobom, Smrt još poruči:

Smrt: Ali još uvijek nije kasno da me prihvatite kao prijatelja.

KAKO NA NEBU,TAKO NA ZEMLJI

     Svi smo se bar jednom u životu susreli s izrazom koji je naveden u naslovu, a da nismo ni shvatali o čemu se radi ili smo shvatali zavisno od širine naše svijesti. Kao u mnogim drugim slučajevima, tako i u ovom izrazu su korišteni simboli u vidu određenih riječi iz našeg vokabulara koji imaju zadatak da upućuju na našto apstraktnije od naše fizičke stvarnosti. Čovjek da bi vidio cvijeće ispred sebe potrebno je da svjetlost obasja cvijeće, te na taj način cvijeće izdvoji iz tame. Na sličan način se stvari odvijaju i na nivou našeg uma: svjetlost svijesti mora da obasja apstraktni pojam cvijeća koji je ranije pohranjen u našoj podsvijesti, jer na taj način razlikujemo cvijeće od ostalih pojava.

 

Onog trenutka kada tu svjetlost svijesti pratimo putanjom unazad, sav vokabular naše fizičke stvarnosti gubi smisao, te jedini način da se opišu dalji doživljaji jeste jezik simbola. U izrazu: Kako na nebu, tako na zemlji možemo da uočimo dva simbola. Prvi simbol je nebo, koji nas upućuje na stvarnosti iznad fizičke, a drugi simbol je zemlja, koji u ovom slučaju ima značenje naše fizičke stvarnosti. Tek kada smo svjesni ta dva simbola, onda shvatamo stvarnu poruku tog izraza: fizička stvarnost je odraz viših nivoa stvarnosti. Kao primjer često navodim gradnju kuće, gdje prvo mora da postoji misao ili plan kuće koji se kasnije sprovodi u djelo i dobijemo kuću u našoj stvarnosti. U ovom primjeru plan je nebo, a gotova kuća je zemlja. 

Naravno ovo je samo pojednostavljen primjer koji upućuje u kojem smjeru da razmišljamo, jer u ovom primjeru nismo ni spomenuli nivoe stvarnosti koji prethode svakoj misli jer su i suviše apstraktni da bi se opisivali. Umjesto toga smatram da je korisnije da se osvrnemo na to kako da uštimamo naše fizičke instrumente, da bi postali kanal za Božansku svjetlost u što originalnijoj mjeri. Čovjek je razapet između niskih tjelesnih želja i želja duha koji ga vuku prema savršenstvu, a samo on ima moć slobodne volje da odabere kojim željama će težiti. 

U mnogim religijama možemo pronaći da je srce ogledalo koje je potrebno čistiti, jer se upravo o to ogledalo reflektuje Božanska svjetlost. Naravno da se ovdje ne misli na naše fizičko srce, nego duhovno (centar koji određuje našu stvarnost). U današnjoj psihologiji to duhovno srce nazivaju podsvijest, a naša glavna zadaća je: čistiti našu podsvijest od loših uvjerenja i predrasuda, jer upravo loša uvjerenja i predrasude čine krivu sliku Božanske svjetlosti, kao što ofarbano ogledalo daje krivu sliku stvarnosti. Onog trenutka kada očistimo našu podsvijest u potpunosti, dozvolićemo sami sebi da iskusimo sve nivoe stvarnosti koji oslobađaju od svake patnje i postaćemo besprijekoran kanal za Božansku volju, te ćemo na taj način konačno se pomiriti s izrazom Kako na nebu, tako na zemlji i živjeti po tome.

SAMOSPOZNAJA - POTISNUTA MUDROST

     Mnogo puta u životu smo se susreli sa pojmom samospoznaja i svako je sebi definisao taj pojam zavisno o širini svijesti pojedinca, što je i sasvim prihvatljivo jer svako do te spoznaje mora doći sam i svojim jedinstvenim putem. Budući da baš svaka današnja svjetska nauka u krajnjoj liniji mora da dođe do samospoznaje kao predmeta izučavanja, ne možemo a da se ne upitamo zašto samospoznaja ne postoji kao zasebna nauka kojoj bi svako zainteresiran mogao dati svoj doprinos. 

Naprotiv, ko god se pozabavi ovom temom, bilo da je do nje došao preko grane biologije, hemije, fizike ili bilo koje druge oblasti, takav pojedinac uprkos svom obrazovanju i činjenicama koje iznosi biva nazivan nekom vrstom buntovnika, nadrifilozofom ili čak i luđakom, te se njegovi iskazi i dokazi brzo povlače iz javnosti ili najčešće nikad i ne dospiju u javnost. Naravno takav pojedinac neće mariti za sve to jer je svjestan mudrosti do koje je došao. 

Ovo je jedan od pokazatelja da materijalistima ovog svijeta nipošto nije u cilju da ljudi spoznaju svoje istinsko sebstvo, jer na taj način se oslobađaju svakog okova nametnutog umu, te postaju slobodni u pravom smislu te riječi. Svakodnevno smo bombardovani informacijama u vidu reklama kako nam je potrebno nešto dodatno da bi osjetili sreću i radost, te da to po svaku cijenu moramo imati. Na taj način ljudi pristaju da budu nečiji robovi kako bi u konačnici mogli doći do te obećane sreće. 

Međutim kada čovjek spozna svoje istinsko sebstvo on zna da sreća ne dolazi izvana nego iznutra i da mu nisu potrebni čulni nadražaji koji djeluju kratkotrajno i to samo na naš um, ostavljajući pri tom dušu i dalje neispunjenu. Trenutno se nalazimo u takvom dobu gdje je glavni cilj prikazati sebe u što zavidnijem položaju u odnosu na ostale skupljajući oko sebe razne materijalne stvari i vjerujući da će te stvari učiniti od nas vrijednije ličnosti po cijenu duhovne praznine. 

Takvo razmišljanje uvijek završi kobno jer naša čula uvijek traže još da bi popunili duhovnu prazninu koju osjećamo, a ne znamo je definisati i locirati. Budući da tu prazninu popunjavamo upravo suprotno, odricajući se svega što nisam JA, svjedoci smo lutanju tokom cijelog života i traženju nekog prosvjetljenja u materijalnim stvarima. Bog nam je bliži od naše žile kucavice i samo čeka na našu čvrstu odluku da spoznamo sebe, a samim time i Njega.

ONO ŠTO NE RAZUMIJEŠ, SAMO PUSTI DA POSTOJI

     U ovoj kratkoj kartici teksta htio bih da se pozabavim masovnim nerazumijevanjem bilo da se radi o duhovnosti, ili bilo čemu drugom što u ljudima budi potrebu da negiraju nešto što je trenutno van njihovog intelektualnog domašaja. U današnjem dobu kad je ego uzeo pod kontrolu ogromnu masu ljudi i kad mu je snaga na vrhuncu, teško je ljudima prihvatiti da nešto može da bude van njihovog intelektualnog domašaja, jer ih ego odmah potpaljuje da je to direktan napad na njihovu inteligenciju. 

Najčešći slučaj je naravno bilo koji vid duhovnosti, koji naprotiv uzima maha u cijelom svijetu, a razlog tome je globalni pomak u svijesti koji se trenutno dešava na našem planetu. Na takve ljude koji su u procesu duhovnog buđenja, neosviješteni ljudi gledaju prvo sa čuđenjem, da bi na kraju ego upalio prekidač zavisti na njihovu sreću i jednostavnost, te kao rezultat toga nastaje odbijanje. 

Svjedoci smo da su glavni i najglasniji zagovornici protiv duhovnosti ljudi koji sebe nazivaju religioznima, što bi trebalo da bude suprotno jer pri ruci imaju spise u kojima se nalazi bogatstvo neviđeno. Naravno ovdje govorim samo o onima sa agresivnim pristupom zbog neznanja, dok je u drugu ruku prisutan i veliki broj religioznih ljudi koji su probuđeni, tako da kažem. Na kraju krajeva suština svake religije je na duhovnom nivou, dok su religijski zakoni tek formalnost te suštine. 

Problem se javlja kada ljudi odu u jednu od krajnosti, ili samo u formalnost ili samo u suštinu. Kada bi ovo bilo savršeno društvo, ova druga krajnost ne bi bila problem jer bi ljudi komunicirali samo na duhovnom nivou, drugim riječima, ako djelujemo iz ljubavi, forma koja iz toga izađe je potpuno nebitna jer smo već u korijenu na višoj razini svijesti uradili šta smo trebali. Ali nažalost stvarnost nije takva savršena i ljudi obraćaju i previše pažnju na formalnost (vidljivo, materijalno), te zbog tog razloga osviješteni ljudi trebaju da uzmu to u obzir u ophođenju sa okolinom. 

Poruka svima je da smo svi duhovna bića i svi imamo bogatstvo beskonačno u sebi. Svi smo dio nečega jedinstvenog koje prožima sviju i sve što postoji, tako da tu nema mjesta za zavist prema drugom. Taj drugi nema ništa više nego što ti imaš. Razlika je samo u tome što on sluša i gleda ono od čega ti okrećeš glavu i zatvaraš uši.

MIRAN UM - HRAM DUHOVNOSTI

     Najveća borba na Božijem putu je borba sa samim sobom - to su riječi najvećeg glasnika islamske vjere - Muhammeda. Ljudi su oduvijek bili svjedoci istinitosti ove izjave i svako od nas je učesnik u toj borbi cijeli život. Iako su tokom historije mnogi ratovi vođeni i mnogi sukobi su se dešavali između različitih nacija, različitih religija...na kraju krajeva svaka manja različitost je bila dovoljna za sukob, ali ipak, oduvijek je postojao samo jedan zajednički i istinski neprijatelj svih ljudi, a nalazi se doslovno na posljednjem mjestu na kojem bi tražili.

 

Toliko je prefinjen i lukav protivnik da ima sposobnost da se prilagodi svakom nivou svijesti na kojem se nalazimo i djeluje na nas uvijek na mjestu gdje smo najtanji. Koliku god učenost i mudrost dostignemo, taj protivnik će mijenjati svoja pravila igre i vrebati nas tamo gdje naša pažnja popusti. Namjerno sam ga prikazao ovako lukavim i opasnim da bi shvatili s čim imamo posla, a istovremeno nema pretjerivanja u ovom opisu jer taj neprijatelj stoji iza svakog rata, iza svakog konflikta, iza svakog nanešenog bola kroz cijelu historiju, a da velika većina nije ni svjesna njegovog postojanja. 

Naravno riječ je o ljudskom EGU, čiji krajnji polaritet u religijama nazivaju đavo. Nakon ovakvog opisa mnogi će se zapitati kako se uopšte odbraniti od njega. Na veliku radost ljudi posjeduju oružje kojem ego ne može da se suprostavi ni na koji način dok koristimo to oružje, a to je POTPUNA SVJESNOST u sadašnjem trenutku. Razlog zašto smo toliko pod utjecajem ega je upravo to što ne koristimo ovo oružje i dozvoljavamo mu da našu svjesnost odvuče u prošlost ili budućnost i tu nas dovede pod kontrolu. 

Uspio je da tokom svih ovih godina ubijedi nas da su naši hramovi gdje se vraćamo svom biću zapravo u nekim objektima poput crkve, džamije ili sinagoge i na taj način nas je odvojio od jedinog istinskog hrama, a to je naš miran i čist um. Zauzvrat taj naš istinski hram redovno bombarduje s raznim mislima i bukom koja ima samo u cilju da nas odvoji od sadašnjeg trenutka. Mnogi koji se i vrate svom umu kao hramu pokušavaju da ga utišaju i na taj način još ga više uzburkaju i uznemire, te nikako da postignu svoj unutarnji mir koji dođe kao osnova ili temelj za dalje duhovne nivoe. 

Ego je jako lukav, te će pojačati svoje misli kad ga pokušamo utišati, ali mudar tragač za istinom ponašaće se tek kao posmatrač misli, te na taj način svoju svjesnost pomjeriti, tako reći, u stranu i gledati sve što ego servira, a da pritom ne dajemo značaj ničemu od toga. Budući da nijedna misao ne može da preživi bez energije naše svjesnosti, na taj način ćemo biti svjedoci tek dolaženja i odlaženja raznih misli, sve dok ego na tom polju potpuno ne izgubi energiju i nastane dugo čekani blaženi mir koji će nam poslužiti kao prag za duhovne sfere.

KO SMO MI? ODBACIMO SVE NA TRENUTAK

       U ovom dijelu ćemo pogledati iza svih etiketa našeg društva bilo da se radi o religiji, naciji, našem zanimanju ili o nekom drugom društvenom konceptu kojim smo do sad definisali svoje ja. Mnogi od nas provedu život u uvjerenju da upravo ovakve etikete određuju nas kao ličnost i kao naše istinsko ja, te mnogi su spremni i život dati u odbranu tih etiketa koje su nam nametnute. Moram da spomenem da je glavna karakteristika našeg ega da se identifikuje s nečim ili da se opredijeli za nešto, da bi dobio osjećaj pripadanja nečemu, jer ego bez tih identifikacija s nečim potpuno gubi smisao. 

Prvi korak prema pronalaženju našeg istinskog sebstva je svjesnost o postojanju ega jer do tog trenutka mi zapravo i ne primjećujemo razliku između našeg istinskog sebstva i ega, to jest, mislimo da smo mi ego, da su to zapravo naše misli. Uvijek takvima volim reći: ako su to stvarno tvoje misli, zaustavi ih onda u potpunosti na 2 minuta. Naravno još niko to nije uspio – bar ne na taj način. Sad kad smo napravili razliku između nas i ega, da krenemo dalje u potragu za našim JA. Naše ja mora biti nešto nepromjenjivo i neovisno o svemu materijalnom. 

Ako kažemo da smo mi naše tijelo, kako onda objasniti činjenicu da se tokom života promjeni baš svaka ćelija u našem organizmu, što znači da postajemo bukvalno druga osoba u smislu tijela. Ljudi tokom života samo dobiju uvjerljivu iluziju da su oni to tijelo zbog toga što smo svjesni tog tijela. Na isti način dok se nalazimo u nekom vozilu mi se identifikujemo s njim i s našom svjesnošću u tom slučaju smo obuhvatili i vozilo, te ga doživljavamo kao sebe. 

Ali ono što tražimo nisu objekti s kojima se identifikujemo, u koje spada i naše tijelo, nego tražimo onaj osjećaj našeg JA, možemo reći da je to svijest sama. Mnogi naučnici tvrde zapravo da smo mi naš um, iako je um zapravo samo naša vrlo moćna alatka. Sve što trebaju da se upitaju je: kome to um prevodi elektromagnetne inpulse i prikazuje ih kao sliku, zvuk, miris, dodir ili okus... Upravo ta suptilna i tiha prisutnost koja ne ovisi ni o čemu nabrojanom može da se nazove naše JA. 

Istinsko spoznavanje ove prisutnosti donosi nam utočište u koje možemo otići u svakom trenutku kada osjetimo negativne emocije, jer ipak negativnim emocijama energiju dajemo upravo mi. Zbog toga odbacimo na trenutak sve i osjetimo ono što je nemoguće odbaciti, što je stalno tu i svjesno je svega – naše sebstvo.

ZNAMO LI ŠTA ZNAČI OPROSTITI?

         Mnogo puta u životu smo čuli ili sami rekli izjave kao što je: oprostio sam ja njemu ili njoj, ali zaboraviti neću nikad. Pri tom nismo ni svjesni da i dalje u nama ostaje dio otpora prema tome što nam je urađeno, prema tome što smo ocijenili kao loše. Mnogi žive u pogrešnom uvjerenju da oprostiti nekome znači preći preko nečega, što smo okarakterisali kao loše, i da naučimo živjeti s tim otporom u nama prema toj osobi ili situaciji. Međutim otpor i dalje postoji na taj način i s tim otporom štetimo samo sebi i nikome drugom. 

Moramo shvatiti da oprostiti nekome znači u potpunosti ugasiti taj otpor u nama prema toj osobi nakon što nam je urađeno nešto loše i potpuno prihvatanje situacije takva kakva jeste, te da nastavimo živjeti svaki idući trenutak kao sasvim novi bez da se držimo za prijašnje trenutke. To ne znači da moramo dopustiti da nas gaze, nikako. U svakom trenutku moramo nastojati da djelujemo najbolje moguće i da pazimo na to da su nam namjere u svakom trenu tako reći uzvišene prirode. 

Moramo znati da svako djeluje sa svog nivoa svijesti, a budući da je ta neka osoba odlučila nas napadati, samim tim nam pokazuje da se još nije pomaknula sa nivoa ega i to moramo da shvatimo. Kroz svakoga trebamo da vidimo akcije njegovog ega, a znamo da na ego nema potrebe reagovati, nego moramo djelovati na njegovo biće. Kada na napadanje uzvraćamo napadanjem i svađom, to je isto kao da vatru gasimo vatrom, što je naravno nemoguće. Ako smo dovoljno osviješteni znaćemo da nema te riječi kojom bi nas neko mogao izbaciti iz ravnoteže, jer sam taj pokušaj nam govori da on dolazi sa nivoa ega. 

Kao što postoji oproštaj drugom čovjeku, tako postoji i oproštaj životnoj situaciji. To znači da se pomirimo sa svime što se desilo, bilo da smo djelovali na to ili ne. Opiranje onome što jeste, ne samo da nema smisla, nego s opiranjem djelujemo destruktivno na sebe i možemo svoje psihičko stanje a i fizičko dovesti do raznih bolesti. Ključ je u istinskom shvatanju da ono što se dogodilo više promijeniti NE MOŽEMO i to shvatanje će nas osloboditi skoro svih patnji u životu. Budimo prisutni svakog trenutka baš u tom trenutku u kojem se tad nalazimo, a prošlost i budućnost ostavimo pod pojmom iluzija jer tamo i pripadaju.

DA LI MOŽEMO PODNIJETI ISTINU ILI SE I DALJE DRŽIMO ZA REŠETKE UMA?

        Da se zapitamo šta je najčudniji misterij današnjice, svi ćemo se složiti da je to ljudski um. Mnogo truda je uloženo da se ubijedi populacija da je baš taj um vrhunac naše svijesti i da ne postoji ništa iznad njega. Prosječnom čovjeku je dovoljno da mu daš pravila ponašanja u izmišljenom destruktivnom sistemu života, da bi on to sve bez pogovora prihvatio i bez da proispita ta pravila i taj sistem uopšte. 

Zbog takvog načina razmišljanja dozvolili smo da nas odvuku iz sela u gradove i da radimo za taj njihov sistem u gradskom sivilu neke poslove u kojima uopšte ne uživamo, da bi nam oni kao nagradu dali šareni papir s ciframa za koji moramo kupiti one proizvode koje smo uzgajali na selu i da bi platili smještaj u tom njihovom sistemu. Tako radimo cijele godine da bi nam oni dali onda sedam dana odmora koje provedemo tamo odakle su nas i odvukli jer nas tamo srce vuče. Žalosno je ali takav je ljudski um, a mi mu beskrajno vjerujemo da je vrhunac naše ličnosti... 

Današnja nauka većinom traži suštinu i stvarnost samo na razini uma, pa zbog toga ne mogu ni otići dalje od uma. Ali ako kažemo da je stvarnost samo na razini uma, znači da vjerujemo samo umu kako je preveo elektromagnetne inpulse poslate od strane receptora našeg tijela, a koji su tek reagovali na akcije izvana. I sami znamo ako je nešto prevedeno, znači da nije original. Ljudi su takvi da se radije drže iluzije na koju su navikli, nego da se suoče sa istinom koja će ih promijeniti. Razlog tome je što ego uspješno drži pod kontrolom veliku većinu ljudskih umova i svako iznošenje istine koje će uzrokovati proširenje svijesti čovjeka, ego smatra kao direktni napad na njega, a kao rezultat toga javlja se odbijanje istine. 

Ali istina se ne može iskorijeniti. Koliko god poricali ona ostaje da tinja negdje u našoj podsvijesti i uvijek će ostati tu čekajući da je prihvatimo i olakšamo sami sebi. Ovo sve ne znači da trebamo odbaciti u potpunosti naš um, sasvim naprotiv – trebamo ga prihvatiti kakav on jeste, ali moramo da ga stavimo na njegovo mjesto, a to je da on bude naša alatka, ne obratno. Moramo da znamo da smo mi kao duhovna bića sa daleko uzvišenijih nivoa nego što je to um. Da li smo se ikad zapitali kome to um podnosi izvještaje i pokazuje razne slike, zvukove, mirise i ostalo? Um je samo radnik koji radi za tu našu uzvišeniju prisutnost, a istinska spoznaja toga je istinsko bogatsvo.

RAZLIKA IZMEĐU LJUBAVI SA NIVOA EGA I LJUBAVI SA VIŠIH NIVOA DUŠE

         U ovom dijelu ćemo se pozabaviti sa najčešćim problemom današnjice, a to je miješanje ova dva pojma: egoistična ljubav i istinska ljubav. Mnogi danas žive s uvjerenjem da je egoistična ljubav baš ta istinska i jedina i to im čini mnoge poteškoće u životu. Moramo da naglasimo da BAŠ SVE što dolazi sa nivoa ega dolazi u interesu njega samog, bilo da se radi o nekoj usluzi, o nekoj lekciji, pa čak i o ljubavi – volim te i hoću da ti voliš mene. Za početak da pojasnimo pravi pojam istinske ljubavi... Ljubav je jedini osjećaj koji nas povezuje s Bogom, nebitno prema čemu ili prema kome tu ljubav osjećamo. 

Kada malo pogledamo, šta za Boga znači ljubav? Svakome će svanuti novi dan, svakom srce kuca i svakog isto sunce grije, bilo da je on svetac ili masovni ubica. Kao što je rekao pjesnik Hafiz: I nakon toliko godina što je sunce grijalo Zemlju, nikad sunce nije reklo Zemlji duguješ mi. Kada bi čovjek griješio cijeli život i u jednom trenutku se pokajao za sve i krenuo s novim životom, Univerzum bi mu to dopustio bez osude njegovog prijašnjeg života. Toliko smo bezuvjetno voljeni, da će nas Univerzum podržati u svakoj odluci, ali On odgovara samo na osjećaje. Kakvim osjećanjem zračiš, razlog za takvim osjećanjem će ti stalno iznova biti dat – to je jednostavan zakon. 

E sad da uporedimo ovu Božansku jedinu istinsku ljubav sa ovim stanjem što ego naziva ljubav. Danas možemo primijetiti da ego djeluje na ogromnu većinu ljudi kroz veze između muškarca i žene, veze između poslodavca i radnika, pa čak i veze između majke i djeteta... Sve se svodi na kontrolu i osjećaj posjedovanja jer to je ono čime ego zrači ako mu dopustimo. U vezama između muškarca i žene ljubav se izražava kroz posjedovanje te druge osobe i ljudi traže sebi partnera koji će moći ispuniti sve njihove prohtjeve i želje, što direktno ukazuje na interes. Kada kažem interes, ne mislim samo na materijalno, to se odnosi i na ono: očekujem od tebe da me paziš, da me voliš, da ne zaboravljaš  meni važne datume i tome slično...sve je to u interesu sebe samog iako nije materijalno. 

Ljudi nikako da se osvijeste i shvate da je u ljubavi jedino važno davanje BEZ OČEKIVANJA bilo čega zauzvrat. A znamo iz zakona ranije spomenutog: ono što nudimo, to će nam se i vratiti i bez da to tražimo. Ima li potrebe onda da budemo opsesivni u vezama i gladni kontrole? Naravno da nema! Često se takvi poremećaji javljaju i kod majke prema djeci, gdje ona živi u uvjerenju da ona posjeduje svoje dijete kao neki objekat. Moramo prepoznati djelovanje ega u svemu tome i samim tim se izdići iznad njega – gdje svjetlo uđe, tu tama sama nestaje.

PRESTANIMO DA HRANIMO EGO

 

          Za početak da ponovimo: ego je jedan od najnižih nivoa naše svijesti koji se hrani isključivo našom nesvjesnošću i našim poistovjećivanjem s njegovim reakcijama. Možemo reći da je ovo najkraća i najbliža definicija ega. Svako od nas ko se uputi putem buđenja svijesti, prva prepreka na koju nailazimo je naš ego. To je ujedno naša prva, zadnja i jedina prepreka. Moramo da priznamo da nam je ego jako lukav neprijatelj i skriva se na zadnjem mjestu na kojem bismo ga tražili – u našim temeljnim uvjerenjima, a njih ćemo naravno braniti do zadnjeg atoma snage. 

Ego je mnogo prilagodljiv. Može da se prilagodi razini svijesti baš svakoga i napadne gdje smo najtanji. Najbolja smjernica za svladavanje ega je da ga uopšte ne pokušavamo svladati. Iako zvuči paradoksalno, stvarno je tako. Svakom od nas je glavni cilj da spoznamo sebe, a cilj ega je da nas ometa u tome i to čini jako dobro. Najbitnija stvar koju moramo da shvatimo je slijedeća: gdje god do sad da smo tražili odgovor na to ko smo mi, bilo da smo čitali u knjigama, bilo da smo gledali video snimke ili samo razmišljali o tome...sve to moramo shvatiti SAMO kao znakove ili pokazatelje ka tome ko smo, jer to je najdalje što možemo s našim vokabularom i našim umom. 

Svi pojmovi koje koristimo u svakodnevnom životu smo smislili za ovaj naš pojavni svijet, najniži nivo svijesti. Zbog toga ne postoji baš ni jedan pojam ili slika kojim bi mogli prikazati više nivoe – naše Biće. Ego je takav da postaje jako agresivan ako je nešto izvan njegovog shvatanja, a budući da ego može djelovati samo na razini uma, za njega su više sfere nedostižne. Kada ego nešto ne može da shvati on to automatski odbacuje. Primjer tome su ateisti koji su jako potkovani ovozemaljskim znanjem, a ono što je izvan uma, izvan ljudskih osjetila oni žestoko odbacuju uz još razne uvrede i ismijavanja jer ne mogu doći do tih saznanja. 

Najbolji recept za obuzdavanje ega u nama je za početak da prepoznajemo svaki put njegove reakcije u nama, da se svakodnevno držimo te prakse. To traži od nas da budemo svjesni svake sekunde. Umjesto da se žalimo da ne možemo da savladamo ego u sebi, bolje da budemo sretni što toliko često prepoznajemo akcije ega u sebi, a s vremenom nakon što stalno budemo prisutni u sadašnjem trenutku čekajući iduću akciju ega, primijetićemo da se ego počinje da umara, tj da više ne reagujemo kao prije, više se ne vežemo za misli kao prije i radije biramo mir i sreću baš u svakom trenutku.

ŽIVJETI BEZ OČEKIVANJA

 

          Mnogo puta u životu smo čuli od drugih ili od nas samih izjave kao što su: razočarao me neko ili nešto, nisam to očekivao od njega ili nje, nadao sam se nečemu drugom...i ostale slične izjave. Mnoge rodbinske, prijateljske ili bračne veze su pukle zbog toga što se neko nije ponašao u skladu naših očekivanja. Npr ja očekujem od svog prijatelja da mi baš uvijek govori istinu i samo istinu, pa ako me jednom slaže on će za mene završiti zauvijek. To je samo jedno od očekivanja koje mi imamo prema drugim ljudima. 

Od kud nam ta potreba stalno za nekim očekivanjima kad nam  je očito jednostavnije živjeti život bez da očekujemo od bilo koga bilo šta? Samim tim što zahtijevamo od drugih da nas ne lažu, ne vrijeđaju, ne govore loše o nama, samim tim govorimo koliko smo zapravo opsjednuti s tim. Moramo da znamo da je za tu potrebu očekivanja zaslužan jedan od najnižih nivoa naše svijesti – ego. Ego je taj u nama koji sve shvata personalno, kao napad na njega i automatski mehanizam ega je da se brani. Sad je pitanje jesmo li prepoznali akcije ega u nama pa da se možemo izdići iznad njega ili smo se identifikovali s njim, da mislimo da smo mi on. Ego sam od sebe ne može da postoji. Potrebna mu je energija koju dobija od nas, tačnije od naše NESVJESNOSTI. 

Onoga trenutka kada postanemo svjesni reakcije ega, istog trena osjećaj nezadovoljstva u nama se gasi. Možemo svi da to vježbamo na sebi samima, npr posmatrajmo sami sebe kada smo u konfliktu s nekim, primijetimo koliko energije trošimo da dokažemo da smo u pravu, koliki napor ulažemo...ali baš u tom trenutku kada smo kako kažemo na vrhuncu bijesa, pokušajmo da postanemo svjesni da je to zapravo ego u nama koji dokazuje a ne mi. Kada to uspijemo vidimo koliko je zapravo smiješan razlog oko čega vodimo konflikt i osjećaj bijesa se gasi u potpunosti jer ego gubi kontrolu nad nama. 

I s vremenom kada to postane naša svakodnevna praksa, počećemo da idemo kroz život bez bilo kakvih očekivanja i nikog više nećemo gledati okom osude bez obzira šta uradio. Tada ćemo shvatati da takvog čovjeka ne moramo mrziti nego mu pomoći da se i on oslobodi od svog ega, jer ipak je ego najotvoreniji neprijatelj svakog čovjeka. Ako živimo bez ikakvih očekivanja i samo pratimo želje duše vidjećemo kako nam se život za vrlo kratko vrijeme pretvara u najzanimljiviju avanturu bez ikakvih osuda drugih.

OPREDJELJENJE – NAJVEĆA ZABLUDA DANAŠNJICE

         Podijeli pa vladaj – stara izjava čija istinitost se najviše očituje baš u ovom vremenu kojem živimo. Trenutno živimo u takvom dobu kad ne moramo ni iz kuće izaći da bi saznali informacije iz svijeta. To daje mogućnost onim ljudima koji kontrolišu protok informacija da nam serviraju šta god im je po volji, bilo to da je istina ili ne. Danas se od ljudi traži stalno da se za neku stranu opredijele, bilo to da je u pitanju politička stranka, nacionalna pripadnost, religija ili mnogi drugi aspekti. Što više podjela, to bolje za manjinu koja nam nameće to sve. 

Ljudski ego je takve prirode da stalno traži da se identifikuje s nečim, to jest da se za nešto opredijeli pa da onda u vezi toga zauzme neki stav i žestoko ga brani. Možemo reći da je hrana ega osjećaj superiornosti nad nekim, osjećaj da je baš on u pravu a drugi nije, zbog toga i vidimo da nam je svakodnevnica konflikt čak i oko najmanjih sitnica. Nije važno koliko je nebitan predmet konflikta, važno je biti u pravu. Takav je ego. 

U ovom dobu imamo toliko opcija za koje se možemo opredijeliti da čak i unutar opcije imamo još opcija koje se razlikuju. Takvu smo situaciju dopustili, jer naravno ovo sve važi i ovo nas sve drži ograničenima samo dok smo na tako niskom nivou svijesti da to sve možemo progutati. Danas je dovoljno povući zamišljenu liniju između dvije porodice da bi se oni počeli poprijeko gledati i uočavati mane jedni drugima. Zar nam treba neko da nam kaže da je to toliko uzak pogled i da s tim porobljavamo sami sebe?

 Izdignimo se iznad toga i budimo ono što stvarno jesmo, ono istinsko čisto Biće koje nema potrebu da se nekome pravda ili da sa nekim ulazi u konflikte. Pokušajmo da živimo bez tih svih opredjeljenja jer ona donose samo bolest, bolest najgoru od svih. Ako znamo da je ovaj pojavni svijet samo u našem umu zašto stvaramo sami sebi patnju onda? Misli stalno dolaze i odlaze u našem umu, a na nas djeluju samo one misli kojima damo energiju jer energiju mislima možemo samo mi dati. Kada smo svjesni naših misli kako dolaze i odlaze, one na taj način gube energiju, slabe i na kraju nestaju. Ne vežimo se za naše misli.