PLES POSTOJANJA I NEPOSTOJANJA

      Ko zaplovi tokovima ispitivanja prirode stvarnosti koja nas okružuje, taj unapred mora da izraz "besmislica" izbaci iz svog vokabulara, jer mnogo toga što je smatrao besmislicom - doći će mu u susret kao apsolutna istina od koje nema na koju stranu da okrene glavu. Dok svijet, koji je očaran šarenilom odraza postojanja, usmjerava svoje naučnike na posljedicu i rezultat - uzroci baš takvih rezultata izvan su njihovih dosega jer pokušavaju vjetar da ulove mrežom za leptire. Mrežom mogu leptira da ulove i dive se bojama njegovim, ali vjetar što ga nosi putevima svojim, nije nešto što pod mikroskop ide. 

Kada pogledamo pticu na grani i čujemo cvrkut njen, nismo ni svjesni šta se sve dogodilo u tom djeliću sekunde, koliko sfera postojanja je prevaljeno, od svake sfere po nijansu uzeto, od svake sfere po naznaku tona poslato, a o Nepostojanju iza tih sfera da i ne govorimo. Zašto i da govorimo o nečemu što se izreći ne može, o nečemu iz čega izreke i ideje kreću i ponovo se vraćaju? Vječno nedjeljivo, jer kako ništa da djeliš, kako ništa da podijeliš na 2 ili 3? Ne ide. Tek kada iz toga nezamislivog Ničeg izađe čistoća kao platno spremno za tragove kista, kao tabula raza - tek tada Ništa prelazi u Nešto koje objedinjuje sve u Jedno. Čisto platno, spremno za slikanje postojanja, nazivali ga mi Svijest, Ruh, Duh ili nekim drugim izrazom - toj čistoći i prozirnosti ne znači ništa. 

Platno je spremno, kombinovano sa nakanom - Riječju koja će postojanje postati. Još uvijek atomu ni naznake nema, iako je u onom početnom Ništavilu već i bio i prošao, te u Ništavilo se vratio. I uspostavi se Platno čisto, naoružano Riječju koja je namjera jasna - udahnu se u vječno djevičansku matericu koja će plod prema namjeri Riječi dati. Sve se savršeno odvijalo, čisto platno s jasnom namjerom iz čiste djevičanske materice, izlazilo je kao potpuno ispisano baš prema namjeri koja je Riječ bila. Svako slovo atom biješe koje titra na platnu, svakog časa pojavljivajući se i ponovo nestajući u čistoću i prozirnost platna. 

U taj čas čisto Platno se boranjem nabora i svaki nabor stade Platno izigravati. Od tog časa svaki nabor filter postade, novi iluzorni subjekt odluke - šta da od Riječi pusti u matericu, a šta da u svom filteru zadrži. Više nabora činilo je jedan malo veći nabor, a više većih nabora činili su još veći...i tako u nedogled sve do krajnjeg nabora koji objedinjuje sve, a i istovremeno biva obuhvaćen vječnim Ništavilom. Svaki i najmanji nabor, gledajući ispisano platno, ispunjenje i odgovore pronašao nije - sve dok se ne okrenu ispravljanju sebe, jer tek svojim ispravljanjem vidjeti može da je ništa drugo do platno samo. Slijedeći put kada pticu pogledamo, sjetimo se procesa koji se u djeliću sekunde odigra.

U POČETKU BIJAŠE SVIJEST...

      Ovo je tema koja u svakome budi zanimanje iz razloga jer sadrži odgovor na sva ostala pitanja ikad postavljena. Može se predstaviti i kao korijen svih pitanja i dosadašnjih neodgovora. Iako je tema na neki način obavijena maglom i zastorom u smislu nemogućnosti ograničenja određenih koncepata u okvir jezičkog izričaja, to nije prepreka da svako u sebi ipak osjeća vrhovnu Istinu. Kada kažemo npr pojam svijest, to je samo pokušaj da se ograniči nešto što je po svojoj suštini beskonačno i sveobuhvatno, ali za komunikaciju na razini ove naše dimenzije prostora i vremena - riječi su, nažalost, najbolji alat koji imamo, pa ne preostaje nam ništa drugo nego da od tog alata izvučemo maksimalno koliko je moguće. Riječi predstavljaju slikovito prst koji pokazuje prema Istini, prema tome ne fokusirajmo se na prst nego radije na ono prema čemu taj prst pokazuje.

 

U daljem tekstu poželjno je da se ne ograničavamo vremenski i prostorno, te da ne gledamo na "slijed događaja" kao na neki linearni slijed sa početkom i određenim smjerom, jer ovo o čemu ću govoriti obuhvata dimenziju vremena i prostora ali se ne ograničava tom dimenzijom. U početku bijaše Svijest koja iz jedne Tačke apsolutnog savršenstva i harmonije isijava blještavom "svjetlošću" u svim smjerovima i u beskraj bez mogućnosti potrošnje energije jer Izvor apsolutnog savršenstva je Izvor svega pa tako i energije. Svijest obuhvata baš sve jer svaka "zraka" te svijesti dovodi nešto iz nepostojanja u postojanje. Možemo reći da svijest ima apsolutno znanje o svemu što je dovedeno u postojanje i što se i dalje dovodi u postojanje, ali tad se javlja prva i jedina potreba - potreba za spoznajom SEBE. Kao što smo ranije rekli, zrake Svijesti su obasjavale sve u svim smjerovima, a polazište svake te zrake je ista ona tačka apsolutnog savršenstva. Prema tome Svijest nije mogla da usmjeri svoju svjetlost prema svom Izvoru jer Izvor je taj koji isijava i obasjava sve (dovodi u postojanje), pa je nemoguće da obasja sam sebe. Ali u ogromnoj želji za samospoznajom, svijest dovodi u postojanje nešto sasvim novo - podsvijest. 

Podsvijest je zamišljena kao takva da bude jedan vid čistog zrcala, kako bi mogla da reflektuje svjetlost Svijesti i na taj način da Svijest preusmjeri svoju svjetlost prema sebi. Tad je podsvijest postala neki vid nove "svjetiljke" ali sa posuđenom svjetlošću od Svijesti. Možemo reći da je podsvijest dovela u postojanje savršen simbol ovog slučaja, a to je postojanje sunca i mjeseca. Sunce simbolički predstavlja Svijest, a mjesec koji reflektuje sunčevu svjetlost predstavlja podsvijest. Ovaj čin Svijesti kada je stvorila podsvijest, dovelo je do prve iluzije ili privida da je doveden novi izvor u postojanje - pa tako nastade EGO. Ego je plod privida da je podsvijest zapravo novi izvor svjetlosti, a ne zrcalo posuđene svjetlosti i da originalna Svijest zapravo obuhvata sve pa i podsvijest. I tako smo dobili prepreku između svijesti i podsvijesti - ego.

 

Ego je postao strogi filter potpomognut umom i kao takav propušta samo one zrake Svijesti za koje on misli da su ispravne ili potrebne, pa tako nastade UVJERENJE. Sad možemo da dođemo do zaključka da je potrebno da "nadmudrimo" ego, kako bi popustio u svojim uvjerenjima i tako da svjetlost svijesti u što originalnijoj formi dođe do podsvijesti, kako bi je ova mogla reflektovati kako valja. Uvjerenja dođu kao farba preko zrcala (podsvijesti) koju je potrebno očistiti, kako bi se reflektovala originalna svjetlost, a ne u boji tih uvjerenja. Ovo je bilo ukratko kako ja vidim suštinu ove teme isključivo na osnovu ličnih iskustvenih spoznaja i promišljanja na nivou razuma, pa se nadam da će biti od pomoći čitaocima u cilju uzdizanja svijesti na jedan viši nivo.

KAKO NA NEBU,TAKO NA ZEMLJI

     Svi smo se bar jednom u životu susreli s izrazom koji je naveden u naslovu, a da nismo ni shvatali o čemu se radi ili smo shvatali zavisno od širine naše svijesti. Kao u mnogim drugim slučajevima, tako i u ovom izrazu su korišteni simboli u vidu određenih riječi iz našeg vokabulara koji imaju zadatak da upućuju na našto apstraktnije od naše fizičke stvarnosti. Čovjek da bi vidio cvijeće ispred sebe potrebno je da svjetlost obasja cvijeće, te na taj način cvijeće izdvoji iz tame. Na sličan način se stvari odvijaju i na nivou našeg uma: svjetlost svijesti mora da obasja apstraktni pojam cvijeća koji je ranije pohranjen u našoj podsvijesti, jer na taj način razlikujemo cvijeće od ostalih pojava.

 

Onog trenutka kada tu svjetlost svijesti pratimo putanjom unazad, sav vokabular naše fizičke stvarnosti gubi smisao, te jedini način da se opišu dalji doživljaji jeste jezik simbola. U izrazu: Kako na nebu, tako na zemlji možemo da uočimo dva simbola. Prvi simbol je nebo, koji nas upućuje na stvarnosti iznad fizičke, a drugi simbol je zemlja, koji u ovom slučaju ima značenje naše fizičke stvarnosti. Tek kada smo svjesni ta dva simbola, onda shvatamo stvarnu poruku tog izraza: fizička stvarnost je odraz viših nivoa stvarnosti. Kao primjer često navodim gradnju kuće, gdje prvo mora da postoji misao ili plan kuće koji se kasnije sprovodi u djelo i dobijemo kuću u našoj stvarnosti. U ovom primjeru plan je nebo, a gotova kuća je zemlja. 

Naravno ovo je samo pojednostavljen primjer koji upućuje u kojem smjeru da razmišljamo, jer u ovom primjeru nismo ni spomenuli nivoe stvarnosti koji prethode svakoj misli jer su i suviše apstraktni da bi se opisivali. Umjesto toga smatram da je korisnije da se osvrnemo na to kako da uštimamo naše fizičke instrumente, da bi postali kanal za Božansku svjetlost u što originalnijoj mjeri. Čovjek je razapet između niskih tjelesnih želja i želja duha koji ga vuku prema savršenstvu, a samo on ima moć slobodne volje da odabere kojim željama će težiti. 

U mnogim religijama možemo pronaći da je srce ogledalo koje je potrebno čistiti, jer se upravo o to ogledalo reflektuje Božanska svjetlost. Naravno da se ovdje ne misli na naše fizičko srce, nego duhovno (centar koji određuje našu stvarnost). U današnjoj psihologiji to duhovno srce nazivaju podsvijest, a naša glavna zadaća je: čistiti našu podsvijest od loših uvjerenja i predrasuda, jer upravo loša uvjerenja i predrasude čine krivu sliku Božanske svjetlosti, kao što ofarbano ogledalo daje krivu sliku stvarnosti. Onog trenutka kada očistimo našu podsvijest u potpunosti, dozvolićemo sami sebi da iskusimo sve nivoe stvarnosti koji oslobađaju od svake patnje i postaćemo besprijekoran kanal za Božansku volju, te ćemo na taj način konačno se pomiriti s izrazom Kako na nebu, tako na zemlji i živjeti po tome.