PLES POSTOJANJA I NEPOSTOJANJA

      Ko zaplovi tokovima ispitivanja prirode stvarnosti koja nas okružuje, taj unapred mora da izraz "besmislica" izbaci iz svog vokabulara, jer mnogo toga što je smatrao besmislicom - doći će mu u susret kao apsolutna istina od koje nema na koju stranu da okrene glavu. Dok svijet, koji je očaran šarenilom odraza postojanja, usmjerava svoje naučnike na posljedicu i rezultat - uzroci baš takvih rezultata izvan su njihovih dosega jer pokušavaju vjetar da ulove mrežom za leptire. Mrežom mogu leptira da ulove i dive se bojama njegovim, ali vjetar što ga nosi putevima svojim, nije nešto što pod mikroskop ide. 

Kada pogledamo pticu na grani i čujemo cvrkut njen, nismo ni svjesni šta se sve dogodilo u tom djeliću sekunde, koliko sfera postojanja je prevaljeno, od svake sfere po nijansu uzeto, od svake sfere po naznaku tona poslato, a o Nepostojanju iza tih sfera da i ne govorimo. Zašto i da govorimo o nečemu što se izreći ne može, o nečemu iz čega izreke i ideje kreću i ponovo se vraćaju? Vječno nedjeljivo, jer kako ništa da djeliš, kako ništa da podijeliš na 2 ili 3? Ne ide. Tek kada iz toga nezamislivog Ničeg izađe čistoća kao platno spremno za tragove kista, kao tabula raza - tek tada Ništa prelazi u Nešto koje objedinjuje sve u Jedno. Čisto platno, spremno za slikanje postojanja, nazivali ga mi Svijest, Ruh, Duh ili nekim drugim izrazom - toj čistoći i prozirnosti ne znači ništa. 

Platno je spremno, kombinovano sa nakanom - Riječju koja će postojanje postati. Još uvijek atomu ni naznake nema, iako je u onom početnom Ništavilu već i bio i prošao, te u Ništavilo se vratio. I uspostavi se Platno čisto, naoružano Riječju koja je namjera jasna - udahnu se u vječno djevičansku matericu koja će plod prema namjeri Riječi dati. Sve se savršeno odvijalo, čisto platno s jasnom namjerom iz čiste djevičanske materice, izlazilo je kao potpuno ispisano baš prema namjeri koja je Riječ bila. Svako slovo atom biješe koje titra na platnu, svakog časa pojavljivajući se i ponovo nestajući u čistoću i prozirnost platna. 

U taj čas čisto Platno se boranjem nabora i svaki nabor stade Platno izigravati. Od tog časa svaki nabor filter postade, novi iluzorni subjekt odluke - šta da od Riječi pusti u matericu, a šta da u svom filteru zadrži. Više nabora činilo je jedan malo veći nabor, a više većih nabora činili su još veći...i tako u nedogled sve do krajnjeg nabora koji objedinjuje sve, a i istovremeno biva obuhvaćen vječnim Ništavilom. Svaki i najmanji nabor, gledajući ispisano platno, ispunjenje i odgovore pronašao nije - sve dok se ne okrenu ispravljanju sebe, jer tek svojim ispravljanjem vidjeti može da je ništa drugo do platno samo. Slijedeći put kada pticu pogledamo, sjetimo se procesa koji se u djeliću sekunde odigra.

ŽRTVOVATI LOGOS ZA SPASENJE

         Logos je grčki pojam koji ima jako široko i obuhvatno značenje, a korišten je uglavnom u filozofskim oblastima kao i u biblijskim tekstovima. Ujedno se smatra pojmom koji je u velikoj mjeri obavijen misterijom, upravo zbog toga što je teško riječima dočarati njegovo originalno značenje. U ovom dijelu pokušaću ipak, na neki način, da približim nama svima te sfere u kojima značenje ovog pojma obitava. Kada kažemo logos, prvo na što nas asocira taj pojam jeste logika, um, intelekt, misao...a znamo da su asocijacije takve da nas uvijek upućuju u pravom smjeru, pa prema tome hajde da se krećemo u tom smjeru. 

Kroz biblijske tekstove možemo primijetiti da je pojam logos preveden kao "riječ", pa onda dobijemo npr stih:"U početku bijaše Riječ (logos) i Riječ (logos) bijaše u Boga...". Prevodioci grčkih manuskripta odabrali su da logos prevedu sa pojmom riječ, što je samo jedan mali djelić od širokog značenja tog pojma. Grčki filozof Heraklit je logos smatrao univerzalnim umom koji je pokretač cijele naše materijalne stvarnosti. Ako uzmemo u obzir ovaj koncept, koji je mnogo bliži Istini, onda sve počinje da dobija smisao. Od jednom nas asocijacije povlače na razne strane, vuku nas na priču o padu Adama zbog drveta dobra i zla, vuku nas na priču punu metafora gdje Otac žrtvuje svoga Sina kojeg naziva upravo Logos, kao i na priču o konačnom spasenju od ovog materijalnog svijeta...Kada se u našem umu pogodi ona tačna frekvencija, tek tad naš um počinje da privlači tačne informacije koje dođu kao slagalice jedna na drugu, baš tamo gdje osjećamo prazninu. Od jednom cijela priča od početka dobija na smislu, ako iza vanjštine provirimo u skrivena značenja koja i te kako sijaju kroz vanjštinu i puštaju krike koje ne možemo, a da ne čujemo. 

U početku bijaše univerzalni um, univerzalna mudrost, koju je obuhvatala jedino Čistoća i potpuna Suptilnost Božija, a koja je neovisna čak i od te mudrosti. Polje te apsolutne Čistoće je izvan polja uma i mudrosti (logosa) i tu ne postoji razlog za "mudrovanje i umovanje", u tom polju sve jednostavno samo JESTE. Kada Izvor usmjeri svoju svjetlost svijesti odjednom u svim smjerovima, tek tad nastaje potreba za poljem mudrosti, jer sve ono sto nije Izvor sam, nije savršeno kao Izvor pa je potrebna mudrost da sve usmjeri ka svojstvima Izvora. Pad Adama sa nivoa Čistoće se desio upravo kada je postao svjestan, jer sve što je svijest osvjetljavala, aktiviralo je mudrost (logos) da razlučuje dobro od zla. Što se više svijest koncentriše, to se u niže svjetove spušta i sve više se stvarnost kristalizuje, dok na kraju ne dobijemo iluziju čvrste materije, koja ustvari nije ništa drugo do proizvod našeg odabira u moru mogućnosti. 

Koliko god da je mudrost (logos) koristan i neophodan u ovoj niskoj stvarnosti, jedini put do spasenja, do vraćanja onoj Čistoći odakle smo i došli, je upravo taj da se vratimo nazad istim putem, gledajući pri tom šta ostavljamo, a ne čemu se približavamo. Na taj način je moguće nadrastanje mudrosti i dobra i zla, kao i onog drveta koje nas je dovelo u ovo stanje. Zbog toga prepustimo Onom čistom i najsuptilnijem Izvoru u nama (Ocu) da žrtvuje svoju mudrost (Sina) koja je tu da razlučuje dobro od zla i pokazuje nam put nazad do tačke gdje ni ona više ne obuhvata. Na taj način cijela stvarnost, svi svjetovi, od najsuptilnijeg do najgušćeg, apsolutno sve gubi smisao i postojanje jer se sve stapa u jedno Cijelo apsolutne čistoće, bezuvjetne ljubavi i na kraju sve što ostaje je samo ono što je oduvijek i istinski postojalo a to je lice Božije.