DA LI MOŽEMO PODNIJETI ISTINU ILI SE I DALJE DRŽIMO ZA REŠETKE UMA?

        Da se zapitamo šta je najčudniji misterij današnjice, svi ćemo se složiti da je to ljudski um. Mnogo truda je uloženo da se ubijedi populacija da je baš taj um vrhunac naše svijesti i da ne postoji ništa iznad njega. Prosječnom čovjeku je dovoljno da mu daš pravila ponašanja u izmišljenom destruktivnom sistemu života, da bi on to sve bez pogovora prihvatio i bez da proispita ta pravila i taj sistem uopšte. 

Zbog takvog načina razmišljanja dozvolili smo da nas odvuku iz sela u gradove i da radimo za taj njihov sistem u gradskom sivilu neke poslove u kojima uopšte ne uživamo, da bi nam oni kao nagradu dali šareni papir s ciframa za koji moramo kupiti one proizvode koje smo uzgajali na selu i da bi platili smještaj u tom njihovom sistemu. Tako radimo cijele godine da bi nam oni dali onda sedam dana odmora koje provedemo tamo odakle su nas i odvukli jer nas tamo srce vuče. Žalosno je ali takav je ljudski um, a mi mu beskrajno vjerujemo da je vrhunac naše ličnosti... 

Današnja nauka većinom traži suštinu i stvarnost samo na razini uma, pa zbog toga ne mogu ni otići dalje od uma. Ali ako kažemo da je stvarnost samo na razini uma, znači da vjerujemo samo umu kako je preveo elektromagnetne inpulse poslate od strane receptora našeg tijela, a koji su tek reagovali na akcije izvana. I sami znamo ako je nešto prevedeno, znači da nije original. Ljudi su takvi da se radije drže iluzije na koju su navikli, nego da se suoče sa istinom koja će ih promijeniti. Razlog tome je što ego uspješno drži pod kontrolom veliku većinu ljudskih umova i svako iznošenje istine koje će uzrokovati proširenje svijesti čovjeka, ego smatra kao direktni napad na njega, a kao rezultat toga javlja se odbijanje istine. 

Ali istina se ne može iskorijeniti. Koliko god poricali ona ostaje da tinja negdje u našoj podsvijesti i uvijek će ostati tu čekajući da je prihvatimo i olakšamo sami sebi. Ovo sve ne znači da trebamo odbaciti u potpunosti naš um, sasvim naprotiv – trebamo ga prihvatiti kakav on jeste, ali moramo da ga stavimo na njegovo mjesto, a to je da on bude naša alatka, ne obratno. Moramo da znamo da smo mi kao duhovna bića sa daleko uzvišenijih nivoa nego što je to um. Da li smo se ikad zapitali kome to um podnosi izvještaje i pokazuje razne slike, zvukove, mirise i ostalo? Um je samo radnik koji radi za tu našu uzvišeniju prisutnost, a istinska spoznaja toga je istinsko bogatsvo.