UŽIVAJ U SVEMU, NE PRISVAJAJ NIŠTA

      Uzmimo leptira kao primjer: divi se ljepoti svakog cvijeta i svakoj boji, ali nikad ne označava niti jedan cvijet kao svoj. Svjestan je toga da posjedovanje nečega ili nekoga u suštini nema smisla, jer jedino što nam ostaje naše zauvijek - je naše iskustvo života. I ako većina leptira živi samo jedan dan, leptir iskusi punoću života mnogo više nego mnogi ljudi tokom cijelog svog života. On je prisutan u svakoj sekundi svog postojanja i samo prati svoj vrhovni osjećaj radosti, što većina ljudi ne zna ni šta znači. 

 

 

Ljudima prođe njihov cijeli život, a da su zapravo stalno bili negdje drugo umjesto ovdje i sad. Mnogima je nezamislivo da žive život bez da nešto prisvajaju i vjeruju zapravo da vrijede onoliko koliko imaju i onoliko koliku moć kontrole nad drugima imaju. Možemo reći da prožive život držeći se za pjenušavost vina, a znamo da će pjenušavost nestati kad se vino smiri. Zaista je čovjek sam sebi nametnuo sve otpore i ono što zove problemima u životu, a sve je to nametnuo preko svojih štetnih uvjerenja. Odnos između muškarca i žene koji je zamišljen kao najveća svetost života na Zemlji, nažalost je pao pod ideje ega i od takve svetosti se rodilo natjecanje u kontroli i opsesivno držanje jednog za drugo. Svaka ovisnost vodi u propast, tako i ovisnost o partneru. 

 

 

Korijen ovakvih i sličnih uvjerenja je na prvom mjestu neznanje o prirodi stvarnosti u kojoj živimo. Ako čovjek pogleda oko sebe, vidi prirodu, životinje, druge ljude, iznad sebe vidi beskrajna nebeska prostranstva, a kao rezultat svega vidi sebe kao odvojenog od svega toga. Prvo što mu pada na pamet je njegova sigurnost - da obezbijedi svoj opstanak u tom okruženju koje vidi. Od te prve želje se kasnije razviju i ostale želje kao što su: želja za moći, kontrolom i slično. Primjećujemo da sa ispunjenjem svake želje se javlja nova koja je, da tako kažem, na većem stepenu od prethodne. Svaka zasićena glad budi još veću glad za većim stvarima i tako sve dok čovjek ne dođe do želje za znanjem... 

 

 

Tek na tom stupnju čovjek shvata da je cijela ova stvarnost tek proizvod njegovog uma i da je zapravo do sad jurio maglu. To je tačka koja je prekretnica u životu svakog duhovnog putnika jer tad se javlja i posljednja želja, a to je želja za duhovnošću. Čovjek tad shvata da je u ovoj stvarnosti kao zatvoren u tamnu flašu sa 5 otvora sa opnama (čula) i da je on, kao smješten u središte flaše, morao da vjeruje prevodima tih 5 opni kakva je stvarnost izvan flaše. Tad mu se budi, novo čulo ili novi vid, a to je srčana svjetlost kojom gleda kroz materiju u suštinu. Naravno ovo je cijeli put koji je moguće proći do buđenja, nakon kojeg tek onda počinje istinski život i istinsko dalje istraživanje. 

 

 

Postoje mnogi koji puno ranije shvate iluziju za koju se držimo, te samim tim preskoče mnoge korake koje drugi moraju proći. To ne znači da takvi trebaju da osuđuju ove kojima duže treba, jer svaka duša dolazi na ovaj svijet da istraži određene aspekte života, potrebne samo za njen dalji razvoj. Kao zaključak možemo reći da samim tim što čitate ovaj tekst i slične ovome, da ste već razvili posljednju želju koja vam otvara duhovne sfere koje nadilaze ovu stvarnost, a samim time i naš um. Zbog toga budimo na dalje onaj leptir sa početka i slijedimo svoju vrhovnu radost, jer to je glas naše duše.

BUDIMO U OVOM SVIJETU SAMO KAO PROLAZNICI S DOBROM NAMJEROM

       Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o prolaznosti svega... Ništa neće nastati, a da neće i nestati što se tiče ovog materijalnog, pojavnog svijeta. To je činjenica od koje mnogi bježe i nastoje zaboraviti na nju. Naslov sam uzeo iz dijela poznate Muhammedove izjave: Budite na ovom svijetu kao stranac ili prolaznik, koji je sjeo malo u hladu palme da odmori. Vidimo da se ovaj savjet u potpunosti zanemaruje u današnjem vremenu gdje vrijednost čovjeka određuje ono što posjeduje od materijalnog, a ne ono što on sam jeste. 

Današnji način života vidim kao takmičenje da se što više magle sakupi oko sebe, iako znamo da će magla nestati do podne. Ljudi masovno žive u uvjerenju da su poslati na ovaj svijet kako bi prisvojili što više ovog svijeta za sebe i kako bi bili moćniji od drugih. Takvima kada se spomene prolaznost svega i tjelesna smrt, oni potpuno okreću glavu od toga, a neki to shvate čak i kao uvredu. Pogledajmo način života svih osviještenih ljudi kroz historiju, koji su uspjeli da zarone u more istine. Takvi ljudi su na materijalno gledali kao na teret koji ih sputava od slobode duha. 

Moramo da naučimo razlikovati potrebu od pohlepe. Pod potrebu ubrajamo samo ono neophodno za održavanje našeg tijela u životu. Sve preko toga je nepotrebno što dovodi polako do pohlepe. Koliko god materijalnog bogatstva da imamo, možemo leći samo u jednu postelju, trenutno možemo pojesti samo jedan obrok i trenutno možemo obuti samo jedan par obuće. Ljudi zbog male ili nikakve vjere u Boga vjeruju da moraju sebi osigurati dovoljno da bi mogli živjeti i pet života, iako niko ne zna trenutak svoje smrti – da li će to biti sutra ili za 100 godina. 

Kada shvatimo da je naš jedini zadatak da djelujemo što je moguće bolje u ovom sad trenutku, BEZ BILO KAKVIH OČEKIVANJA, nego jednostavno djelovanje po našem osjećaju radosti i užitka – tada ćemo osjetiti našu pravu svrhu i jednoću sa svime što jeste. Kada smo u tom stanju mi ne vidimo razlog za ljutnju na nekoga, tada nestaje etiketiranje svega i na sve gledamo kao na sasvim novo iskustvo, potpuno nevezano za prošla iskustva. Iznenada počinjemo da primjećujemo da su sve mane koje smo ranije gledali u drugima, zapravo bile naše sopstvene i sada polako nestaju...

DA LI MOŽEMO PODNIJETI ISTINU ILI SE I DALJE DRŽIMO ZA REŠETKE UMA?

        Da se zapitamo šta je najčudniji misterij današnjice, svi ćemo se složiti da je to ljudski um. Mnogo truda je uloženo da se ubijedi populacija da je baš taj um vrhunac naše svijesti i da ne postoji ništa iznad njega. Prosječnom čovjeku je dovoljno da mu daš pravila ponašanja u izmišljenom destruktivnom sistemu života, da bi on to sve bez pogovora prihvatio i bez da proispita ta pravila i taj sistem uopšte. 

Zbog takvog načina razmišljanja dozvolili smo da nas odvuku iz sela u gradove i da radimo za taj njihov sistem u gradskom sivilu neke poslove u kojima uopšte ne uživamo, da bi nam oni kao nagradu dali šareni papir s ciframa za koji moramo kupiti one proizvode koje smo uzgajali na selu i da bi platili smještaj u tom njihovom sistemu. Tako radimo cijele godine da bi nam oni dali onda sedam dana odmora koje provedemo tamo odakle su nas i odvukli jer nas tamo srce vuče. Žalosno je ali takav je ljudski um, a mi mu beskrajno vjerujemo da je vrhunac naše ličnosti... 

Današnja nauka većinom traži suštinu i stvarnost samo na razini uma, pa zbog toga ne mogu ni otići dalje od uma. Ali ako kažemo da je stvarnost samo na razini uma, znači da vjerujemo samo umu kako je preveo elektromagnetne inpulse poslate od strane receptora našeg tijela, a koji su tek reagovali na akcije izvana. I sami znamo ako je nešto prevedeno, znači da nije original. Ljudi su takvi da se radije drže iluzije na koju su navikli, nego da se suoče sa istinom koja će ih promijeniti. Razlog tome je što ego uspješno drži pod kontrolom veliku većinu ljudskih umova i svako iznošenje istine koje će uzrokovati proširenje svijesti čovjeka, ego smatra kao direktni napad na njega, a kao rezultat toga javlja se odbijanje istine. 

Ali istina se ne može iskorijeniti. Koliko god poricali ona ostaje da tinja negdje u našoj podsvijesti i uvijek će ostati tu čekajući da je prihvatimo i olakšamo sami sebi. Ovo sve ne znači da trebamo odbaciti u potpunosti naš um, sasvim naprotiv – trebamo ga prihvatiti kakav on jeste, ali moramo da ga stavimo na njegovo mjesto, a to je da on bude naša alatka, ne obratno. Moramo da znamo da smo mi kao duhovna bića sa daleko uzvišenijih nivoa nego što je to um. Da li smo se ikad zapitali kome to um podnosi izvještaje i pokazuje razne slike, zvukove, mirise i ostalo? Um je samo radnik koji radi za tu našu uzvišeniju prisutnost, a istinska spoznaja toga je istinsko bogatsvo.

RAZLIKA IZMEĐU LJUBAVI SA NIVOA EGA I LJUBAVI SA VIŠIH NIVOA DUŠE

         U ovom dijelu ćemo se pozabaviti sa najčešćim problemom današnjice, a to je miješanje ova dva pojma: egoistična ljubav i istinska ljubav. Mnogi danas žive s uvjerenjem da je egoistična ljubav baš ta istinska i jedina i to im čini mnoge poteškoće u životu. Moramo da naglasimo da BAŠ SVE što dolazi sa nivoa ega dolazi u interesu njega samog, bilo da se radi o nekoj usluzi, o nekoj lekciji, pa čak i o ljubavi – volim te i hoću da ti voliš mene. Za početak da pojasnimo pravi pojam istinske ljubavi... Ljubav je jedini osjećaj koji nas povezuje s Bogom, nebitno prema čemu ili prema kome tu ljubav osjećamo. 

Kada malo pogledamo, šta za Boga znači ljubav? Svakome će svanuti novi dan, svakom srce kuca i svakog isto sunce grije, bilo da je on svetac ili masovni ubica. Kao što je rekao pjesnik Hafiz: I nakon toliko godina što je sunce grijalo Zemlju, nikad sunce nije reklo Zemlji duguješ mi. Kada bi čovjek griješio cijeli život i u jednom trenutku se pokajao za sve i krenuo s novim životom, Univerzum bi mu to dopustio bez osude njegovog prijašnjeg života. Toliko smo bezuvjetno voljeni, da će nas Univerzum podržati u svakoj odluci, ali On odgovara samo na osjećaje. Kakvim osjećanjem zračiš, razlog za takvim osjećanjem će ti stalno iznova biti dat – to je jednostavan zakon. 

E sad da uporedimo ovu Božansku jedinu istinsku ljubav sa ovim stanjem što ego naziva ljubav. Danas možemo primijetiti da ego djeluje na ogromnu većinu ljudi kroz veze između muškarca i žene, veze između poslodavca i radnika, pa čak i veze između majke i djeteta... Sve se svodi na kontrolu i osjećaj posjedovanja jer to je ono čime ego zrači ako mu dopustimo. U vezama između muškarca i žene ljubav se izražava kroz posjedovanje te druge osobe i ljudi traže sebi partnera koji će moći ispuniti sve njihove prohtjeve i želje, što direktno ukazuje na interes. Kada kažem interes, ne mislim samo na materijalno, to se odnosi i na ono: očekujem od tebe da me paziš, da me voliš, da ne zaboravljaš  meni važne datume i tome slično...sve je to u interesu sebe samog iako nije materijalno. 

Ljudi nikako da se osvijeste i shvate da je u ljubavi jedino važno davanje BEZ OČEKIVANJA bilo čega zauzvrat. A znamo iz zakona ranije spomenutog: ono što nudimo, to će nam se i vratiti i bez da to tražimo. Ima li potrebe onda da budemo opsesivni u vezama i gladni kontrole? Naravno da nema! Često se takvi poremećaji javljaju i kod majke prema djeci, gdje ona živi u uvjerenju da ona posjeduje svoje dijete kao neki objekat. Moramo prepoznati djelovanje ega u svemu tome i samim tim se izdići iznad njega – gdje svjetlo uđe, tu tama sama nestaje.

PRESTANIMO DA HRANIMO EGO

 

          Za početak da ponovimo: ego je jedan od najnižih nivoa naše svijesti koji se hrani isključivo našom nesvjesnošću i našim poistovjećivanjem s njegovim reakcijama. Možemo reći da je ovo najkraća i najbliža definicija ega. Svako od nas ko se uputi putem buđenja svijesti, prva prepreka na koju nailazimo je naš ego. To je ujedno naša prva, zadnja i jedina prepreka. Moramo da priznamo da nam je ego jako lukav neprijatelj i skriva se na zadnjem mjestu na kojem bismo ga tražili – u našim temeljnim uvjerenjima, a njih ćemo naravno braniti do zadnjeg atoma snage. 

Ego je mnogo prilagodljiv. Može da se prilagodi razini svijesti baš svakoga i napadne gdje smo najtanji. Najbolja smjernica za svladavanje ega je da ga uopšte ne pokušavamo svladati. Iako zvuči paradoksalno, stvarno je tako. Svakom od nas je glavni cilj da spoznamo sebe, a cilj ega je da nas ometa u tome i to čini jako dobro. Najbitnija stvar koju moramo da shvatimo je slijedeća: gdje god do sad da smo tražili odgovor na to ko smo mi, bilo da smo čitali u knjigama, bilo da smo gledali video snimke ili samo razmišljali o tome...sve to moramo shvatiti SAMO kao znakove ili pokazatelje ka tome ko smo, jer to je najdalje što možemo s našim vokabularom i našim umom. 

Svi pojmovi koje koristimo u svakodnevnom životu smo smislili za ovaj naš pojavni svijet, najniži nivo svijesti. Zbog toga ne postoji baš ni jedan pojam ili slika kojim bi mogli prikazati više nivoe – naše Biće. Ego je takav da postaje jako agresivan ako je nešto izvan njegovog shvatanja, a budući da ego može djelovati samo na razini uma, za njega su više sfere nedostižne. Kada ego nešto ne može da shvati on to automatski odbacuje. Primjer tome su ateisti koji su jako potkovani ovozemaljskim znanjem, a ono što je izvan uma, izvan ljudskih osjetila oni žestoko odbacuju uz još razne uvrede i ismijavanja jer ne mogu doći do tih saznanja. 

Najbolji recept za obuzdavanje ega u nama je za početak da prepoznajemo svaki put njegove reakcije u nama, da se svakodnevno držimo te prakse. To traži od nas da budemo svjesni svake sekunde. Umjesto da se žalimo da ne možemo da savladamo ego u sebi, bolje da budemo sretni što toliko često prepoznajemo akcije ega u sebi, a s vremenom nakon što stalno budemo prisutni u sadašnjem trenutku čekajući iduću akciju ega, primijetićemo da se ego počinje da umara, tj da više ne reagujemo kao prije, više se ne vežemo za misli kao prije i radije biramo mir i sreću baš u svakom trenutku.

DUŠA IZMEĐU DUHA(RUH) I EGA(NEFS)

            U ovom dijelu ćemo se pozabaviti oko teme koja je možda i najvažnija za ovo doba razvoja čovječanstva. Iako je ljudima dato vrlo malo znanja o ovoj temi jer smo u ovom vremenu više okrenuti materijalizmu nego duhovnosti, ali ipak pokušaćemo da damo neke smjernice za bolje shvatanje ove teme. Mnogo puta smo se pitali šta je to zapravo duša i gdje se ona nalazi... 

Većina nas je odgajana tako da su nas učili da smo tjelesna bića sa povremenim duhovnim iskustvima, mada je to zapravo obratno. Mi smo zapravo duhovna bića s privremenim tjelesnim iskustvom, što nam govori skoro pa svaka religija. Čak i današnja nauka polako dokazuju da nam je duša vječna (životna energija) i nakon tjelesne smrti samo prelazi u drugi oblik. Na sličan način i voda ima svoja tri oblika ali stalno istu suštinu. 

Što se tiče Duha( ili Ruha arapskom), hajde da ga nazovemo ukupnom i cjelovitom silom univerzuma koja sve drži u savršenoj harmoniji i sve čini jednom cjelinom. U religijama to su karakteristike vrhovnog Tvorca, Boga. Vezu između duše i Duha(Ruha) pokušaćemo da približimo tako što ćemo ih uporediti sa okeanom i čašom. Duh je u ovom slučaju beskrajni okean a duša je čaša puna tog okeana. Duša je zapravo razapeta između Duha i ega. Iako je duša zapravo i nastala od Duha, naravno da će težiti Duhu, ali onda je tu i naše tijelo koje teži onom negativnom dijelu – EGU( nefsu). Ego kao takav ima mnogo želja: moć, snaga, biti najbolji, imati što više, biti u svemu prvi...dok duši je potrebno samo jedno da bi bila smirena: sjediniti se sa Bogom preko njegovog Duha(Ruha). 

Jedan mudrac je lijepo pojasnio relaciju između tijela i Duha kada je rekao: Duh u tijelu je kao i značenje u tekstu – što i najbliže pojašnjava tu vezu. O ovim temama je jako teško govoriti jer su iznad riječi i pojmova, ne mogu se ograničiti u pojam. Danas u svijetu vidimo većinom udovoljavanje egu, dok nam duša  i dalje osjeća prazninu jer nije dobila ono jedino što joj je potrebno. Pokušajmo da malo manje gledamo stvari očima, a malo više srcem...