U POČETKU BIJAŠE SVIJEST...

      Ovo je tema koja u svakome budi zanimanje iz razloga jer sadrži odgovor na sva ostala pitanja ikad postavljena. Može se predstaviti i kao korijen svih pitanja i dosadašnjih neodgovora. Iako je tema na neki način obavijena maglom i zastorom u smislu nemogućnosti ograničenja određenih koncepata u okvir jezičkog izričaja, to nije prepreka da svako u sebi ipak osjeća vrhovnu Istinu. Kada kažemo npr pojam svijest, to je samo pokušaj da se ograniči nešto što je po svojoj suštini beskonačno i sveobuhvatno, ali za komunikaciju na razini ove naše dimenzije prostora i vremena - riječi su, nažalost, najbolji alat koji imamo, pa ne preostaje nam ništa drugo nego da od tog alata izvučemo maksimalno koliko je moguće. Riječi predstavljaju slikovito prst koji pokazuje prema Istini, prema tome ne fokusirajmo se na prst nego radije na ono prema čemu taj prst pokazuje.

 

U daljem tekstu poželjno je da se ne ograničavamo vremenski i prostorno, te da ne gledamo na "slijed događaja" kao na neki linearni slijed sa početkom i određenim smjerom, jer ovo o čemu ću govoriti obuhvata dimenziju vremena i prostora ali se ne ograničava tom dimenzijom. U početku bijaše Svijest koja iz jedne Tačke apsolutnog savršenstva i harmonije isijava blještavom "svjetlošću" u svim smjerovima i u beskraj bez mogućnosti potrošnje energije jer Izvor apsolutnog savršenstva je Izvor svega pa tako i energije. Svijest obuhvata baš sve jer svaka "zraka" te svijesti dovodi nešto iz nepostojanja u postojanje. Možemo reći da svijest ima apsolutno znanje o svemu što je dovedeno u postojanje i što se i dalje dovodi u postojanje, ali tad se javlja prva i jedina potreba - potreba za spoznajom SEBE. Kao što smo ranije rekli, zrake Svijesti su obasjavale sve u svim smjerovima, a polazište svake te zrake je ista ona tačka apsolutnog savršenstva. Prema tome Svijest nije mogla da usmjeri svoju svjetlost prema svom Izvoru jer Izvor je taj koji isijava i obasjava sve (dovodi u postojanje), pa je nemoguće da obasja sam sebe. Ali u ogromnoj želji za samospoznajom, svijest dovodi u postojanje nešto sasvim novo - podsvijest. 

Podsvijest je zamišljena kao takva da bude jedan vid čistog zrcala, kako bi mogla da reflektuje svjetlost Svijesti i na taj način da Svijest preusmjeri svoju svjetlost prema sebi. Tad je podsvijest postala neki vid nove "svjetiljke" ali sa posuđenom svjetlošću od Svijesti. Možemo reći da je podsvijest dovela u postojanje savršen simbol ovog slučaja, a to je postojanje sunca i mjeseca. Sunce simbolički predstavlja Svijest, a mjesec koji reflektuje sunčevu svjetlost predstavlja podsvijest. Ovaj čin Svijesti kada je stvorila podsvijest, dovelo je do prve iluzije ili privida da je doveden novi izvor u postojanje - pa tako nastade EGO. Ego je plod privida da je podsvijest zapravo novi izvor svjetlosti, a ne zrcalo posuđene svjetlosti i da originalna Svijest zapravo obuhvata sve pa i podsvijest. I tako smo dobili prepreku između svijesti i podsvijesti - ego.

 

Ego je postao strogi filter potpomognut umom i kao takav propušta samo one zrake Svijesti za koje on misli da su ispravne ili potrebne, pa tako nastade UVJERENJE. Sad možemo da dođemo do zaključka da je potrebno da "nadmudrimo" ego, kako bi popustio u svojim uvjerenjima i tako da svjetlost svijesti u što originalnijoj formi dođe do podsvijesti, kako bi je ova mogla reflektovati kako valja. Uvjerenja dođu kao farba preko zrcala (podsvijesti) koju je potrebno očistiti, kako bi se reflektovala originalna svjetlost, a ne u boji tih uvjerenja. Ovo je bilo ukratko kako ja vidim suštinu ove teme isključivo na osnovu ličnih iskustvenih spoznaja i promišljanja na nivou razuma, pa se nadam da će biti od pomoći čitaocima u cilju uzdizanja svijesti na jedan viši nivo.

UŽIVAJ U SVEMU, NE PRISVAJAJ NIŠTA

      Uzmimo leptira kao primjer: divi se ljepoti svakog cvijeta i svakoj boji, ali nikad ne označava niti jedan cvijet kao svoj. Svjestan je toga da posjedovanje nečega ili nekoga u suštini nema smisla, jer jedino što nam ostaje naše zauvijek - je naše iskustvo života. I ako većina leptira živi samo jedan dan, leptir iskusi punoću života mnogo više nego mnogi ljudi tokom cijelog svog života. On je prisutan u svakoj sekundi svog postojanja i samo prati svoj vrhovni osjećaj radosti, što većina ljudi ne zna ni šta znači. 

 

 

Ljudima prođe njihov cijeli život, a da su zapravo stalno bili negdje drugo umjesto ovdje i sad. Mnogima je nezamislivo da žive život bez da nešto prisvajaju i vjeruju zapravo da vrijede onoliko koliko imaju i onoliko koliku moć kontrole nad drugima imaju. Možemo reći da prožive život držeći se za pjenušavost vina, a znamo da će pjenušavost nestati kad se vino smiri. Zaista je čovjek sam sebi nametnuo sve otpore i ono što zove problemima u životu, a sve je to nametnuo preko svojih štetnih uvjerenja. Odnos između muškarca i žene koji je zamišljen kao najveća svetost života na Zemlji, nažalost je pao pod ideje ega i od takve svetosti se rodilo natjecanje u kontroli i opsesivno držanje jednog za drugo. Svaka ovisnost vodi u propast, tako i ovisnost o partneru. 

 

 

Korijen ovakvih i sličnih uvjerenja je na prvom mjestu neznanje o prirodi stvarnosti u kojoj živimo. Ako čovjek pogleda oko sebe, vidi prirodu, životinje, druge ljude, iznad sebe vidi beskrajna nebeska prostranstva, a kao rezultat svega vidi sebe kao odvojenog od svega toga. Prvo što mu pada na pamet je njegova sigurnost - da obezbijedi svoj opstanak u tom okruženju koje vidi. Od te prve želje se kasnije razviju i ostale želje kao što su: želja za moći, kontrolom i slično. Primjećujemo da sa ispunjenjem svake želje se javlja nova koja je, da tako kažem, na većem stepenu od prethodne. Svaka zasićena glad budi još veću glad za većim stvarima i tako sve dok čovjek ne dođe do želje za znanjem... 

 

 

Tek na tom stupnju čovjek shvata da je cijela ova stvarnost tek proizvod njegovog uma i da je zapravo do sad jurio maglu. To je tačka koja je prekretnica u životu svakog duhovnog putnika jer tad se javlja i posljednja želja, a to je želja za duhovnošću. Čovjek tad shvata da je u ovoj stvarnosti kao zatvoren u tamnu flašu sa 5 otvora sa opnama (čula) i da je on, kao smješten u središte flaše, morao da vjeruje prevodima tih 5 opni kakva je stvarnost izvan flaše. Tad mu se budi, novo čulo ili novi vid, a to je srčana svjetlost kojom gleda kroz materiju u suštinu. Naravno ovo je cijeli put koji je moguće proći do buđenja, nakon kojeg tek onda počinje istinski život i istinsko dalje istraživanje. 

 

 

Postoje mnogi koji puno ranije shvate iluziju za koju se držimo, te samim tim preskoče mnoge korake koje drugi moraju proći. To ne znači da takvi trebaju da osuđuju ove kojima duže treba, jer svaka duša dolazi na ovaj svijet da istraži određene aspekte života, potrebne samo za njen dalji razvoj. Kao zaključak možemo reći da samim tim što čitate ovaj tekst i slične ovome, da ste već razvili posljednju želju koja vam otvara duhovne sfere koje nadilaze ovu stvarnost, a samim time i naš um. Zbog toga budimo na dalje onaj leptir sa početka i slijedimo svoju vrhovnu radost, jer to je glas naše duše.

SMISAO JE U PUTOVANJU, A NE U CILJU

     Zamislimo da idemo na ljetovanje sedam dana na more, nađemo smještaj za tih sedam dana, platimo smještaj i onda počnemo da preuređujemo: ne sviđa nam se namještaj pa kupimo novi po našem ukusu, izvedemo razne estetske oblike na stropu, te okrečimo u boju po našem izboru. Možda bi mogli i kuhinju da zamijenimo jer nije baš po našem ukusu i kupatilo također da uskladimo lijepo za naše oči... Kada to sve uredimo, nakon što prođe tih sedam dana, sve to ostavimo što smo platili i napravili i odemo kući. 

Da li bi neko od nas pristao na ovakav plan ljetovanja? Naravno da ne bi jer je istovremeno i lud i smiješan. Zanimljivo je to što upravo ovakav sistem imamo što se tiče našeg života. Cijeli život provedemo u sakupljanju što više materijalnog oko sebe, dopustimo sebi da potrošimo život spremajući se za neki krajnji cilj, bilo da se radi o penziji, o nekom zamišljenom miru u budućnosti ili čak možda o raju poslije ovog života – da bi na kraju sve to što smo sakupili i što smo spremali ostavili i otišli sa ovog svijeta, upravo kao onaj na početku na moru. Čudno je to kako za istu stvar imamo dva različita značenja. 

Koliko ljudi na svijetu žive i rade da bi se penzijonisali... i to im je glavni cilj. Na kraju kada dožive tu penziju, shvate da su im najbolje godine života prošle u robovanju drugom čekajući tu oazu uživanja koju zovemo penzija, te su sada u poodmaklim godinama, ne baš tako dobrog zdravlja i sa gomilom lijekova na dnevnom rasporedu. Čovjek tek tad shvati da je zapravo sam sebe prevario i da je bio smisao u tome da se igra dok svira. Onog trenutka kada shvatimo da mi nismo ono što imamo i da naša vrijednost ne ovisi baš nikako od toga, tad ćemo se osloboditi od tih društvenih i besmislenih normi, te ćemo početi po prvi put da živimo punim plućima u svakom trenutku. 

Zašto da idemo putem besmisla samo zbog toga što je većina na tom putu? Ako odlučimo živjeti svoj život kako mi želimo, izlazeći iz granica društvenih normi, najgore što nam se može desiti je nerazumijevanje okoline, što nam ne bi trebalo biti mnogo bitno. Moramo da shvatimo da je jedini trenutak u životu koji imamo upravo ovaj sad, zato ne dozvolimo da ga propuštamo živeći negdje u prošlosti ili budućnosti kada ni na šta od toga ne možemo da djelujemo. 

UŽIVAJ U IGRI, ZABORAVI NA REZULTAT

           U ovom dijelu ćemo govoriti o jednoj od najvećih iluzija koja je nametnuta ljudima još od početka, a koja je u ovom savremenom dobu došla do vrhunca. Pogledajte bilo koju reklamu na TV-u, pročitajte bilo koji magazin, obratite pažnju na objave bilo kojeg medija širom svijeta...šta vidimo? Vidimo samo mnoštvo materijalnih stvari koje nam serviraju kao životne ciljeve, kao što su: što noviji auto, što noviji telefon, ogromne vile, odjeća čija je cijena kao nečija godišnja plaća...nudi nam se samo vanjski sjaj, da nas okolina primijeti kako mi to imamo, a oni ne. 

I naravno ljudi kada vide sav taj sjaj postave sebi za cilj mnogo od toga u životu i provedu cijeli svoj život u trku i žurbi, ne bi li sakupili što je više moguće da ostvare što više od tih svojih sjajnih ciljeva. I onda na kraju života nakon što su možda neke ciljeve i ostvarili, shvate da im je cijeli život prošao a da ga oni nisu ni primijetili, a kamoli uživali u njemu. Mnogi shvate tek na svojoj zadnjoj postelji u životu da je smisao života zapravo da se igra dok svira...

Osvijestimo se i budimo iznad tog lažnog sjaja koji nam nude u cilju da nas porobe do kraja života. Još od malih nogu prvo nas uče na skupe igračke do kojih koliko-toliko još i možemo doći, da bi nam kao odraslima nudili mnogo veće igračke...samo u cilju da nas drže fokusirane na materijalno jer osvijestenim covjekom ne mogu vladati. Ali nikad nije kasno da se probudimo iz te noćne more i počnemo živjeti punim plućima svaki dan. Da nam svaki pogled bude kao onaj dječiji koji smo davno zaboravili, radoznalo gledati bas na sve oko sebe, obratiti pažnju na svaki djelić svakog dana našeg života, a pri tom da pustimo prošlost i budućnost da postoje za sebe. 

Pogledajte današnje ljude kako su zamišljeni i tmurni...čak i kad su na nekim mjestima kao iz bajke. Iako su na odmoru da uživaju malo u tome što su stekli, oni i dalje misle na idući cilj kako dobiti još više...tome nikad kraja nema... Posvetimo svu pažnju baš ovom sad trenutku i izvucimo iz njega najbolje što možemo, jer ipak drugi trenutak osim ovog sad i ne postoji.