NE DOZVOLI DA ZAKON PRIVLAČNOSTI BUDE TVOJ KONAČAN CILJ

     Broj ''probuđenih'' u svijetu svakim danom se povećava, ljudi počinju da shvataju u kakvim su umnim okovima bili, te polako idu prema oslobođenju od istog. Svakom duhovnom putniku koji je svjesno kročio na put samospoznaje i odricanja od lažnih vrijednosti, vjerujem da će jedna od najzanimljivijih spoznaja biti zakon privlačnosti. Onog trenutka kada čovjek spozna da je njegova podsvijest (koja zauzima 90% uma) direktno povezana s Bogom, te da Bog odgovara samo na stanje naše podsvijesti, to je veliko saznanje koje uzdiže duhovnog putnika stepen više. Tad konačno saznaje da je svaka njegova misao, svaki njegov stav i uvjerenje, te svako njegovo svjesno djelo, tek dio onih 10% uma koje nazivamo SVJESNI UM. 

Podsvijest je zadužena za sve ono nad čim nemamo kontrolu, kao što je rad našeg organizma, kao što su emocije i osjećaji, ili slanje vibracija u Univerzum. Iako podsvijest na prvi pogled ima mnogo veću ulogu od svijesti, ipak je svijest ta koja je, tako da kažem, kapetan broda jer podsvijest se kroji na osnovu čvrstih uvjerenja do kojih smo SVJESNO došli. Ovo je i direktno objašnjenje religioznim ljudima kojima molitve ne budu ispunjene. U svojim molitvama oni pristupaju recimo na način: ''Molim te Bože da ozdravim'' - Budući da Bog odgovara samo na našu podsvijest, to jest na ono u šta smo čvrsto uvjereni, u ovom slučaju čovjek je izrazio želju da ozdravi, a samim tim i čvrsto uvjerenje da je bolestan, tako da Bogu ne preostaje ništa drugo nego da odobri stanje njegove podsvijesti i nastavi njegovu bolest. To je česta greška kod molitve gdje ljudi nesvjesno u podsvijesti igraju ulogu žrtve, umjesto da promijene uvjerenje i dovedu prvo svoju podsvijest u stanje zdravlja (da vjeruju da su već savršeno zdravi), tako da bi nakon toga došlo i do tjelesnog ozdravljenja. 

Ovaj zakon vrijedi i za svaku drugu želju koju imamo. Kada čovjek jednom ovlada ovim zakonom shvativši ga u dubinu i kada mu krojenje svoje stvarnosti postane, tako da kažem, svakodnevnica, tad se kod mnogih javlja novi problem - ljudi prestaju sa daljom samospoznajom i ostaju samo na tom stepenu spoznaje. Kao što već znamo - što smo mudriji mi, to je mudriji i ego. Ego je uvijek prisutan, te naše spoznaje koristi i u svoju korist i tako sve dok ga se i u potpunosti ne oslobodimo. Kada ovladamo zakonom privlačnosti (t.j. kada shvatimo da već vladamo s njim), ego će nas pokušati uvjeriti da je to kraj našeg duhovnog traganja i da sad imamo sve potrebno. Međutim tu se ne smijemo dati prevariti i uvijek nam na umu mora biti samo jedan jedini cilj - Bog (Onaj koji jeste). Ako smo naučili na neki način surađivati sa Božijom inteligencijom, to ne znači da smo Ga spoznali.

 

Jednu stvar moramo da znamo - sve to što smo spoznali tiče se materijalnog svijeta i jednog stepena iznad - energetskog svijeta (suradnja svijesti i podsvijesti). Ono što još na tom stepenu nismo spoznali je Božanski svijet koji prethodi čak i energiji, prethodi svakoj misli, svakom osjećaju i svemu što može naš um da zamisli. To je Izvor svega, pa čak i izvor prostora i vremena. Sve što možemo da vidimo, vidimo tek kad svjetlost padne na objekat, a sve što možemo da zamislimo, zamislimo tek kad svjetlost svjesnosti padne na to. Božanski svijet je na izvoru, na iskonu od obje ove vrste svjetlosti gdje je čisto polje bezuslovne ljubavi koja ne zaboravlja baš ništa i nikoga. Mudri učitelji znaju reći da kad bi nedovoljno osviješten čovjek bio izložen direktno tom polju (bez vela naših 5 čula), umro bi od užitka, ljepote i ljubavi. Poruka svima nama je da se ne zaustavljamo samo na zakonu privlačnosti jer postoji još mnogo mnogo toga što ni zamisliti ne možemo, a dok idemo dalje, zakon privlačnosti će nam po prirodi davati shodno našem stanju podsvijesti.

SMISAO JE U PUTOVANJU, A NE U CILJU

     Zamislimo da idemo na ljetovanje sedam dana na more, nađemo smještaj za tih sedam dana, platimo smještaj i onda počnemo da preuređujemo: ne sviđa nam se namještaj pa kupimo novi po našem ukusu, izvedemo razne estetske oblike na stropu, te okrečimo u boju po našem izboru. Možda bi mogli i kuhinju da zamijenimo jer nije baš po našem ukusu i kupatilo također da uskladimo lijepo za naše oči... Kada to sve uredimo, nakon što prođe tih sedam dana, sve to ostavimo što smo platili i napravili i odemo kući. 

Da li bi neko od nas pristao na ovakav plan ljetovanja? Naravno da ne bi jer je istovremeno i lud i smiješan. Zanimljivo je to što upravo ovakav sistem imamo što se tiče našeg života. Cijeli život provedemo u sakupljanju što više materijalnog oko sebe, dopustimo sebi da potrošimo život spremajući se za neki krajnji cilj, bilo da se radi o penziji, o nekom zamišljenom miru u budućnosti ili čak možda o raju poslije ovog života – da bi na kraju sve to što smo sakupili i što smo spremali ostavili i otišli sa ovog svijeta, upravo kao onaj na početku na moru. Čudno je to kako za istu stvar imamo dva različita značenja. 

Koliko ljudi na svijetu žive i rade da bi se penzijonisali... i to im je glavni cilj. Na kraju kada dožive tu penziju, shvate da su im najbolje godine života prošle u robovanju drugom čekajući tu oazu uživanja koju zovemo penzija, te su sada u poodmaklim godinama, ne baš tako dobrog zdravlja i sa gomilom lijekova na dnevnom rasporedu. Čovjek tek tad shvati da je zapravo sam sebe prevario i da je bio smisao u tome da se igra dok svira. Onog trenutka kada shvatimo da mi nismo ono što imamo i da naša vrijednost ne ovisi baš nikako od toga, tad ćemo se osloboditi od tih društvenih i besmislenih normi, te ćemo početi po prvi put da živimo punim plućima u svakom trenutku. 

Zašto da idemo putem besmisla samo zbog toga što je većina na tom putu? Ako odlučimo živjeti svoj život kako mi želimo, izlazeći iz granica društvenih normi, najgore što nam se može desiti je nerazumijevanje okoline, što nam ne bi trebalo biti mnogo bitno. Moramo da shvatimo da je jedini trenutak u životu koji imamo upravo ovaj sad, zato ne dozvolimo da ga propuštamo živeći negdje u prošlosti ili budućnosti kada ni na šta od toga ne možemo da djelujemo.