U POČETKU BIJAŠE SVIJEST...

      Ovo je tema koja u svakome budi zanimanje iz razloga jer sadrži odgovor na sva ostala pitanja ikad postavljena. Može se predstaviti i kao korijen svih pitanja i dosadašnjih neodgovora. Iako je tema na neki način obavijena maglom i zastorom u smislu nemogućnosti ograničenja određenih koncepata u okvir jezičkog izričaja, to nije prepreka da svako u sebi ipak osjeća vrhovnu Istinu. Kada kažemo npr pojam svijest, to je samo pokušaj da se ograniči nešto što je po svojoj suštini beskonačno i sveobuhvatno, ali za komunikaciju na razini ove naše dimenzije prostora i vremena - riječi su, nažalost, najbolji alat koji imamo, pa ne preostaje nam ništa drugo nego da od tog alata izvučemo maksimalno koliko je moguće. Riječi predstavljaju slikovito prst koji pokazuje prema Istini, prema tome ne fokusirajmo se na prst nego radije na ono prema čemu taj prst pokazuje.

 

U daljem tekstu poželjno je da se ne ograničavamo vremenski i prostorno, te da ne gledamo na "slijed događaja" kao na neki linearni slijed sa početkom i određenim smjerom, jer ovo o čemu ću govoriti obuhvata dimenziju vremena i prostora ali se ne ograničava tom dimenzijom. U početku bijaše Svijest koja iz jedne Tačke apsolutnog savršenstva i harmonije isijava blještavom "svjetlošću" u svim smjerovima i u beskraj bez mogućnosti potrošnje energije jer Izvor apsolutnog savršenstva je Izvor svega pa tako i energije. Svijest obuhvata baš sve jer svaka "zraka" te svijesti dovodi nešto iz nepostojanja u postojanje. Možemo reći da svijest ima apsolutno znanje o svemu što je dovedeno u postojanje i što se i dalje dovodi u postojanje, ali tad se javlja prva i jedina potreba - potreba za spoznajom SEBE. Kao što smo ranije rekli, zrake Svijesti su obasjavale sve u svim smjerovima, a polazište svake te zrake je ista ona tačka apsolutnog savršenstva. Prema tome Svijest nije mogla da usmjeri svoju svjetlost prema svom Izvoru jer Izvor je taj koji isijava i obasjava sve (dovodi u postojanje), pa je nemoguće da obasja sam sebe. Ali u ogromnoj želji za samospoznajom, svijest dovodi u postojanje nešto sasvim novo - podsvijest. 

Podsvijest je zamišljena kao takva da bude jedan vid čistog zrcala, kako bi mogla da reflektuje svjetlost Svijesti i na taj način da Svijest preusmjeri svoju svjetlost prema sebi. Tad je podsvijest postala neki vid nove "svjetiljke" ali sa posuđenom svjetlošću od Svijesti. Možemo reći da je podsvijest dovela u postojanje savršen simbol ovog slučaja, a to je postojanje sunca i mjeseca. Sunce simbolički predstavlja Svijest, a mjesec koji reflektuje sunčevu svjetlost predstavlja podsvijest. Ovaj čin Svijesti kada je stvorila podsvijest, dovelo je do prve iluzije ili privida da je doveden novi izvor u postojanje - pa tako nastade EGO. Ego je plod privida da je podsvijest zapravo novi izvor svjetlosti, a ne zrcalo posuđene svjetlosti i da originalna Svijest zapravo obuhvata sve pa i podsvijest. I tako smo dobili prepreku između svijesti i podsvijesti - ego.

 

Ego je postao strogi filter potpomognut umom i kao takav propušta samo one zrake Svijesti za koje on misli da su ispravne ili potrebne, pa tako nastade UVJERENJE. Sad možemo da dođemo do zaključka da je potrebno da "nadmudrimo" ego, kako bi popustio u svojim uvjerenjima i tako da svjetlost svijesti u što originalnijoj formi dođe do podsvijesti, kako bi je ova mogla reflektovati kako valja. Uvjerenja dođu kao farba preko zrcala (podsvijesti) koju je potrebno očistiti, kako bi se reflektovala originalna svjetlost, a ne u boji tih uvjerenja. Ovo je bilo ukratko kako ja vidim suštinu ove teme isključivo na osnovu ličnih iskustvenih spoznaja i promišljanja na nivou razuma, pa se nadam da će biti od pomoći čitaocima u cilju uzdizanja svijesti na jedan viši nivo.

ISPRAVLJANJE POGREŠNIH UVJERENJA

             Glavna prepreka ka potpunoj svjesnosti su pogrešna uvjerenja ili dogme koje nam serviraju od rođenja... Najčešće to čine roditelji, naravno s najboljom namjerom, ali serviraju svojoj djeci ono na čemu su i oni sami zadojeni od svojih roditelja ili okoline. Veliki je problem to što su danas neke stvari postale toliko učestale da ih mi više i ne proispitujemo... Glavni primjer tome je  pristup religiji. Znači ne religija sama, nego pogrešan pristup ljudi religiji. Pitanje koje bi svi trebali sebi postaviti je: Ako smo svi iz istog izvora došli i istom izvoru se vraćamo i svi smo dijelovi jedne cjeline, otkud onda tolike religije i sukob među njima? 

Postoji jedna zanimljiva anegdota vezana za ovu temu koju je spominjao i veliki Rumi u svoje vrijeme. Živio jednom u Indiji jedan starac koji je imao tri unuka. Budući da mu unuci još nikad nisu vidjeli slona on odluči da im dovede jednog. I tako on dovede slona ali ga zatvori u jednu tamnu prostoriju gdje nikako svjetla ne dolazi. Onda je otišao po svoja tri unuka i rekao im da ulaze jedan po jedan u prostoriju da upoznaju slona. Ali zbog nedostatka svjetla u prostoriji unuci su morali rukama dirati slona i na taj način ga spoznavati. Prvi unuk uđe i dotaknu slonovu surlu, zatim izađe i kaže: Sad znam šta je slon, on je nalik na veliku naboranu zmiju. Poslije njega udje drugi unuk i dotaknu slonu nogu. Kad je izašao reče: Sad znam šta je slon, on je nalik na veliki stup. Zatim uđe i treći unuk i dotaknu slonu uho, pa reče: Sad znam šta je slon, on je nalik na veliki list palme. I stadoše se raspravljati njih trojica, svaki ubjeđujući da je baš on u pravu. 

Ovu anegdotu možemo uporediti sa većinom današnjih sljedbenika religija. Sljedbenici svake religije imaju svoj pristup spoznaji Boga, a budući da je Boga nemoguće u potpunosti spoznati, sljedbenici religije se uhvate samo za jedan dio spoznaje i žestoko brane svoj stav, pri tom optužujući druge sljedbenike neke druge religije da nisu u pravu, iako i oni imaju svoj dio spoznaje... Zadatak je na nama svima da se izdignemo iznad ovih niskih rasprava i pokušamo spoznati što više ovih dijelova iz šire perspektive. Nebitno koje religije da ste i kako sebe nazivate, svaka duša je žedna svog izvora, a izvor je samo JEDAN.