ŽRTVOVATI LOGOS ZA SPASENJE

         Logos je grčki pojam koji ima jako široko i obuhvatno značenje, a korišten je uglavnom u filozofskim oblastima kao i u biblijskim tekstovima. Ujedno se smatra pojmom koji je u velikoj mjeri obavijen misterijom, upravo zbog toga što je teško riječima dočarati njegovo originalno značenje. U ovom dijelu pokušaću ipak, na neki način, da približim nama svima te sfere u kojima značenje ovog pojma obitava. Kada kažemo logos, prvo na što nas asocira taj pojam jeste logika, um, intelekt, misao...a znamo da su asocijacije takve da nas uvijek upućuju u pravom smjeru, pa prema tome hajde da se krećemo u tom smjeru. 

Kroz biblijske tekstove možemo primijetiti da je pojam logos preveden kao "riječ", pa onda dobijemo npr stih:"U početku bijaše Riječ (logos) i Riječ (logos) bijaše u Boga...". Prevodioci grčkih manuskripta odabrali su da logos prevedu sa pojmom riječ, što je samo jedan mali djelić od širokog značenja tog pojma. Grčki filozof Heraklit je logos smatrao univerzalnim umom koji je pokretač cijele naše materijalne stvarnosti. Ako uzmemo u obzir ovaj koncept, koji je mnogo bliži Istini, onda sve počinje da dobija smisao. Od jednom nas asocijacije povlače na razne strane, vuku nas na priču o padu Adama zbog drveta dobra i zla, vuku nas na priču punu metafora gdje Otac žrtvuje svoga Sina kojeg naziva upravo Logos, kao i na priču o konačnom spasenju od ovog materijalnog svijeta...Kada se u našem umu pogodi ona tačna frekvencija, tek tad naš um počinje da privlači tačne informacije koje dođu kao slagalice jedna na drugu, baš tamo gdje osjećamo prazninu. Od jednom cijela priča od početka dobija na smislu, ako iza vanjštine provirimo u skrivena značenja koja i te kako sijaju kroz vanjštinu i puštaju krike koje ne možemo, a da ne čujemo. 

U početku bijaše univerzalni um, univerzalna mudrost, koju je obuhvatala jedino Čistoća i potpuna Suptilnost Božija, a koja je neovisna čak i od te mudrosti. Polje te apsolutne Čistoće je izvan polja uma i mudrosti (logosa) i tu ne postoji razlog za "mudrovanje i umovanje", u tom polju sve jednostavno samo JESTE. Kada Izvor usmjeri svoju svjetlost svijesti odjednom u svim smjerovima, tek tad nastaje potreba za poljem mudrosti, jer sve ono sto nije Izvor sam, nije savršeno kao Izvor pa je potrebna mudrost da sve usmjeri ka svojstvima Izvora. Pad Adama sa nivoa Čistoće se desio upravo kada je postao svjestan, jer sve što je svijest osvjetljavala, aktiviralo je mudrost (logos) da razlučuje dobro od zla. Što se više svijest koncentriše, to se u niže svjetove spušta i sve više se stvarnost kristalizuje, dok na kraju ne dobijemo iluziju čvrste materije, koja ustvari nije ništa drugo do proizvod našeg odabira u moru mogućnosti. 

Koliko god da je mudrost (logos) koristan i neophodan u ovoj niskoj stvarnosti, jedini put do spasenja, do vraćanja onoj Čistoći odakle smo i došli, je upravo taj da se vratimo nazad istim putem, gledajući pri tom šta ostavljamo, a ne čemu se približavamo. Na taj način je moguće nadrastanje mudrosti i dobra i zla, kao i onog drveta koje nas je dovelo u ovo stanje. Zbog toga prepustimo Onom čistom i najsuptilnijem Izvoru u nama (Ocu) da žrtvuje svoju mudrost (Sina) koja je tu da razlučuje dobro od zla i pokazuje nam put nazad do tačke gdje ni ona više ne obuhvata. Na taj način cijela stvarnost, svi svjetovi, od najsuptilnijeg do najgušćeg, apsolutno sve gubi smisao i postojanje jer se sve stapa u jedno Cijelo apsolutne čistoće, bezuvjetne ljubavi i na kraju sve što ostaje je samo ono što je oduvijek i istinski postojalo a to je lice Božije.

NADRASTANJE IZNAD ZNANJA

     Da li ste nekad osjetili da nam je svo ovozemaljsko znanje - malo i nedostatno, da su sve knjige, ikad napisane, ostavile nešto nedorečeno, nešto nedovršeno, a u sebi osjetimo da postoji jos nesto...? Upravo to je znak da je krajnje vrijeme za naredni stepen našeg duhovnog razvoja i naše spoznaje onog vječitog pitanja: KO SAM JA. Svako od nas je rođen u određenoj sredini koju je naša Duša prethodno odabrala kao najpogodniju za svoje naredne iskustvene spoznaje. Ovisno od te sredine, svako od nas kreće u određenim smjerovima u potrazi za znanjem jer u prirodi čovjeka je da osjeti potrebu za spoznajom i da ta potreba ostaje prazna dok god je ne ispunimo. 

Ovu potrebu možemo uporediti sa žeđu – žeđ se neće ugasiti dok joj ne damo šta traži, a u ovom primjeru – vodu. Naravno svako će se susresti i sa religijom koja je prisutna u toj sredini, čiji tekstovi dodatno začinjuju tu našu žeđ za spoznajom jer svako osjeti ono NEŠTO u tim tekstovima što nije ograničeno pojmovima i izrazima. Kroz sve te religije nalazimo priču o padu čovjeka sa Božanskih sfera na ovaj svijet iluzije i ograničenja, a kao uzrok tog pada nalazimo da je plod sa Drveta znanja, koje zovu i Drvo dobra i zla. Kada čovjek shvati ovu priču – dodatno mu se javi nejasnoća u smislu pitanja: „Ako je čovjek pao sa takvog stepena isključivo zbog znanja, čemu onda sad tolika potreba u nama za znanjem?“ Odgovor je jednostavan: „Vraćamo se istim putem kojim smo i pali, samo što ovaj put ne padamo nego se penjemo.“ 

Svjedoci smo snažne potrebe u nama koja se javi za znanjem, pa tako naiđu periodi u kojima „jedemo knjige“ tako da kažem. Nakon svake pročitane knjige osjetimo kao da će upravo ona iduća biti ta koja će nas dovesti do nekog prosvjetljenja o kojem smo toliko čitali i slušali. Pa tako prođemo i astrologiju i fiziku, atomsku, kvantnu i Bog zna koju sve još, numerologiju, vjerske spise, poeziju, kao i mnoge druge oblasti, ali uvijek u nama ostaje da čuči neki tih ali siguran glas koji kaže da postoji ipak još nešto. Upravo taj glas je vodič koji nas zove i vodi u sfere koje nadilaze svaku nauku, koje nadilaze svaku imaginaciju, svaki oblik, svaki pojam... Sfere u kojima nema ograničenja u bilo kojem smislu, ali do tih sfera isključivo sami možemo doći. Ne može nas neko uzeti za ruku i odvesti tamo jer termin „tamo“ gubi svaki smisao, čak i podjela na JA i TI gubi smisao, svaka misao gubi smisao jer stigli smo u samu Smisao (mala igra riječi). 

A sad opet malo da se vratimo u naš svijet i da navedemo „simptome“ takvih stanja, jer ipak ovaj svijet nije ništa drugo do refleksija tih stanja iz viših sfera. Čovjek počinje da u knjigama koje je već čitao, spoznaje nešto što ranije ni zamisliti nije mogao. Svaka ga riječ upućuje na određeno stanje iz viših sfera, svaki izraz mu govori cijele tomove koje se ne mogu ni izreći, čovjek počinje da na svaku pojavu u ovom svijetu gleda kao na simbol koji u njemu pogađa frekvenciju koja ga dalje dovodi opet u ono stanje...Zato neka se niko ne plaši te neugasive žeđi za znanjem jer ne preostaje nam ništa na kraju nego da znanje prerastemo. A za kraj jedan Hamletov citat:"E moj Horacije, ima mnogo stvari između neba i zemlje o kojima tvoja filozofija i ne sanja."

U POČETKU BIJAŠE SVIJEST...

      Ovo je tema koja u svakome budi zanimanje iz razloga jer sadrži odgovor na sva ostala pitanja ikad postavljena. Može se predstaviti i kao korijen svih pitanja i dosadašnjih neodgovora. Iako je tema na neki način obavijena maglom i zastorom u smislu nemogućnosti ograničenja određenih koncepata u okvir jezičkog izričaja, to nije prepreka da svako u sebi ipak osjeća vrhovnu Istinu. Kada kažemo npr pojam svijest, to je samo pokušaj da se ograniči nešto što je po svojoj suštini beskonačno i sveobuhvatno, ali za komunikaciju na razini ove naše dimenzije prostora i vremena - riječi su, nažalost, najbolji alat koji imamo, pa ne preostaje nam ništa drugo nego da od tog alata izvučemo maksimalno koliko je moguće. Riječi predstavljaju slikovito prst koji pokazuje prema Istini, prema tome ne fokusirajmo se na prst nego radije na ono prema čemu taj prst pokazuje.

 

U daljem tekstu poželjno je da se ne ograničavamo vremenski i prostorno, te da ne gledamo na "slijed događaja" kao na neki linearni slijed sa početkom i određenim smjerom, jer ovo o čemu ću govoriti obuhvata dimenziju vremena i prostora ali se ne ograničava tom dimenzijom. U početku bijaše Svijest koja iz jedne Tačke apsolutnog savršenstva i harmonije isijava blještavom "svjetlošću" u svim smjerovima i u beskraj bez mogućnosti potrošnje energije jer Izvor apsolutnog savršenstva je Izvor svega pa tako i energije. Svijest obuhvata baš sve jer svaka "zraka" te svijesti dovodi nešto iz nepostojanja u postojanje. Možemo reći da svijest ima apsolutno znanje o svemu što je dovedeno u postojanje i što se i dalje dovodi u postojanje, ali tad se javlja prva i jedina potreba - potreba za spoznajom SEBE. Kao što smo ranije rekli, zrake Svijesti su obasjavale sve u svim smjerovima, a polazište svake te zrake je ista ona tačka apsolutnog savršenstva. Prema tome Svijest nije mogla da usmjeri svoju svjetlost prema svom Izvoru jer Izvor je taj koji isijava i obasjava sve (dovodi u postojanje), pa je nemoguće da obasja sam sebe. Ali u ogromnoj želji za samospoznajom, svijest dovodi u postojanje nešto sasvim novo - podsvijest. 

Podsvijest je zamišljena kao takva da bude jedan vid čistog zrcala, kako bi mogla da reflektuje svjetlost Svijesti i na taj način da Svijest preusmjeri svoju svjetlost prema sebi. Tad je podsvijest postala neki vid nove "svjetiljke" ali sa posuđenom svjetlošću od Svijesti. Možemo reći da je podsvijest dovela u postojanje savršen simbol ovog slučaja, a to je postojanje sunca i mjeseca. Sunce simbolički predstavlja Svijest, a mjesec koji reflektuje sunčevu svjetlost predstavlja podsvijest. Ovaj čin Svijesti kada je stvorila podsvijest, dovelo je do prve iluzije ili privida da je doveden novi izvor u postojanje - pa tako nastade EGO. Ego je plod privida da je podsvijest zapravo novi izvor svjetlosti, a ne zrcalo posuđene svjetlosti i da originalna Svijest zapravo obuhvata sve pa i podsvijest. I tako smo dobili prepreku između svijesti i podsvijesti - ego.

 

Ego je postao strogi filter potpomognut umom i kao takav propušta samo one zrake Svijesti za koje on misli da su ispravne ili potrebne, pa tako nastade UVJERENJE. Sad možemo da dođemo do zaključka da je potrebno da "nadmudrimo" ego, kako bi popustio u svojim uvjerenjima i tako da svjetlost svijesti u što originalnijoj formi dođe do podsvijesti, kako bi je ova mogla reflektovati kako valja. Uvjerenja dođu kao farba preko zrcala (podsvijesti) koju je potrebno očistiti, kako bi se reflektovala originalna svjetlost, a ne u boji tih uvjerenja. Ovo je bilo ukratko kako ja vidim suštinu ove teme isključivo na osnovu ličnih iskustvenih spoznaja i promišljanja na nivou razuma, pa se nadam da će biti od pomoći čitaocima u cilju uzdizanja svijesti na jedan viši nivo.

POZIVA SE SMRT NA KLUPU ZA SVJEDOKE

Sudija: Pozivam smrt kao tuženog da sjedne na klupu za svjedoke.

Smrt podignu polako glavu i pogleda u sudiju na kratko, te bez pogovora mirnim hodom dođe do klupe i sjednu. Iako svojim vanjskim izgledom je zračila nekom čudnom opasnošću koja je izazivala strah kod onih koji gledaju, u očima joj se vidjela potpuna samouvjerenost i dubina koja na neki način obećava sigurnost svakome.

Smrt: Izvolite gospodine (reče Smrt uz blagi osmijeh, skoro pa podrugljiv)

Sudija: Optuženi ste za svaki oduzet život svakog živog bića koje je bilo primorano okusiti Vas. Imate li šta da kažete na to?

Smrt: A mogu li da znam ko me optužio? (upita Smrt ne mijenjajući onaj početni izraz lica samodopadnosti i sigurnosti)

Sudija: Tuženi ste od strane ljudi koji Vas još uvijek nisu okusili.

Smrt promijeni izraz lica u blago začuđeno, ali oči ne izgubiše onu početnu dubinu bez kraja. Pogleda u ljude koji su je tužili, onako površno, ne zadržavajući pažnju na bilo kome posebno...te opet se vrati u prvobitno stanje.

Smrt: Ne razumijem, zašto me oni tuže ako s njima još uvijek nisam imala dodir? (upita Smrt unapred očekivajući koji će odgovor biti)

Sudija: Tuže te zbog nanešene boli prema njima, uzimajući im njihove najdraže.

Smrt se toliko slatko nasmija da je sudnica odzvonila sva, a ljudi koji su je tužili od bijesa su skočili na noge, ali od straha prema izgledu Smrti vratiše se na mjesto i dalje šireći miris potisnutog bijesa.

Smrt: Znači ne tuže me oni, nego Ego...

Sudija: Želite reći da ja lažem??

Smrt: Ne kažem da lažete - ako u nešto vjerujete to onda za Vas i nije laž.

Sudija: Molim Vas govorite tako da Vas svi razumijemo!

Smrt: Uredu onda. Prvo moram da kažem da sam sklopila sporazum sa svim tim ljudima koji su me tužili i s onim ljudima kojima sam oduzela život, a taj sporazum je sklopljen još prije nego što ste došli na ovaj Svijet.

Sudija: O kakvom sporazumu je riječ?

Smrt: Kada ste bili osuđeni na kaznu oduzimanja Vječnog života, jedino sam ja bila ta koja se založila da vam se ta kazna smanji na dužinu jednog prosječnog života na vašem svijetu. Inače bi vječno ostali u ovom svijetu na kojem je jedino moguć pakao i ostali bi vječno ograničeni svojom iluzijom da ste vi samo vaše tijelo, a sve oko vas da gledate očima pohlepe. Ja sam ta koja vas konačno oslobađa od patnje i iluzije, ukoliko to niste sami uspjeli. Ego vas je ubijedio da ste vi samo vaše tijelo i da ste odvojeni od Svega što jeste, te sve što nije po njegovoj volji on vas ubjeđuje da je to napad na vas. Čak je i tako divnu stvar kao što je konačno oslobođenje od ovog svijeta, uspio da vam prikaže u najgorem svjetlu. Optužena sam zbog toga što sam vašim najdražima pokazala put prema apsolutnoj Ljubavi, put prema Izvoru odakle ste svi i došli, a gdje ćete se svi i vratiti. Ali vaš ego je sebičan, ne prihvata tuđe oslobođenje i apsolutni užitak vaših najdražih, te samo misli na sebe. Ali što je najgore, vi mislite da ste to vi... Kada pogledate moj izgled, vi vidite samo vanjštinu i strah vas obuzme, ali iza te vanjštine se zagledajte, ne sa svojim očima nego sa srcem - osjetićete sve ono čemu ste oduvijek težili, sve ono od čega ste bježali tvrdeći sami sebi da je nemoguće da bude istina...Ipak je istina, a tu istu istinu možete vidjeti u svojim očima kada se dobro zagledate. Pogledajte tu beskonačnost u svojim očima, tu igru života koju ste toliko ozbiljno shvatali, a niste trebali...Jednostavno je trebalo da uživate u igri dok traje, a mene da prihvatite kao nekog ko će vam pokazati put prema istinskoj Zbilji, prema istinskom Izvoru svakog užitka i radosti...

Nakon što je održala govor Smrt ustade i uz blag osmijeh napusti sudnicu, a ostali je samo u čudu ispratiše pogledom. Prije nego što zatvori vrata za sobom, Smrt još poruči:

Smrt: Ali još uvijek nije kasno da me prihvatite kao prijatelja.

KAKO NA NEBU,TAKO NA ZEMLJI

     Svi smo se bar jednom u životu susreli s izrazom koji je naveden u naslovu, a da nismo ni shvatali o čemu se radi ili smo shvatali zavisno od širine naše svijesti. Kao u mnogim drugim slučajevima, tako i u ovom izrazu su korišteni simboli u vidu određenih riječi iz našeg vokabulara koji imaju zadatak da upućuju na našto apstraktnije od naše fizičke stvarnosti. Čovjek da bi vidio cvijeće ispred sebe potrebno je da svjetlost obasja cvijeće, te na taj način cvijeće izdvoji iz tame. Na sličan način se stvari odvijaju i na nivou našeg uma: svjetlost svijesti mora da obasja apstraktni pojam cvijeća koji je ranije pohranjen u našoj podsvijesti, jer na taj način razlikujemo cvijeće od ostalih pojava.

 

Onog trenutka kada tu svjetlost svijesti pratimo putanjom unazad, sav vokabular naše fizičke stvarnosti gubi smisao, te jedini način da se opišu dalji doživljaji jeste jezik simbola. U izrazu: Kako na nebu, tako na zemlji možemo da uočimo dva simbola. Prvi simbol je nebo, koji nas upućuje na stvarnosti iznad fizičke, a drugi simbol je zemlja, koji u ovom slučaju ima značenje naše fizičke stvarnosti. Tek kada smo svjesni ta dva simbola, onda shvatamo stvarnu poruku tog izraza: fizička stvarnost je odraz viših nivoa stvarnosti. Kao primjer često navodim gradnju kuće, gdje prvo mora da postoji misao ili plan kuće koji se kasnije sprovodi u djelo i dobijemo kuću u našoj stvarnosti. U ovom primjeru plan je nebo, a gotova kuća je zemlja. 

Naravno ovo je samo pojednostavljen primjer koji upućuje u kojem smjeru da razmišljamo, jer u ovom primjeru nismo ni spomenuli nivoe stvarnosti koji prethode svakoj misli jer su i suviše apstraktni da bi se opisivali. Umjesto toga smatram da je korisnije da se osvrnemo na to kako da uštimamo naše fizičke instrumente, da bi postali kanal za Božansku svjetlost u što originalnijoj mjeri. Čovjek je razapet između niskih tjelesnih želja i želja duha koji ga vuku prema savršenstvu, a samo on ima moć slobodne volje da odabere kojim željama će težiti. 

U mnogim religijama možemo pronaći da je srce ogledalo koje je potrebno čistiti, jer se upravo o to ogledalo reflektuje Božanska svjetlost. Naravno da se ovdje ne misli na naše fizičko srce, nego duhovno (centar koji određuje našu stvarnost). U današnjoj psihologiji to duhovno srce nazivaju podsvijest, a naša glavna zadaća je: čistiti našu podsvijest od loših uvjerenja i predrasuda, jer upravo loša uvjerenja i predrasude čine krivu sliku Božanske svjetlosti, kao što ofarbano ogledalo daje krivu sliku stvarnosti. Onog trenutka kada očistimo našu podsvijest u potpunosti, dozvolićemo sami sebi da iskusimo sve nivoe stvarnosti koji oslobađaju od svake patnje i postaćemo besprijekoran kanal za Božansku volju, te ćemo na taj način konačno se pomiriti s izrazom Kako na nebu, tako na zemlji i živjeti po tome.

ZAŠTO BOG KAŽNJAVA ''NEVINE'' OSOBE?

     Ako Bog zaista postoji, kako to da dozvoljava zlostavljanje i ubijanje djece; Ako je sve što se događa Božija volja, zar je moguće da je Bog tako okrutan; Kakva je to pravda da se dobrim osobama često dešavaju loše stvari... Ovo su neka od mnogih sličnih pitanja koja muče ljude bilo da su ateisti, vjernici, skeptici ili da su u bilo kakvoj potrazi za istinom. Odabrao sam ovu temu jer su slična pitanja i mene samog dugo vremena proganjala, ali sam uporno svjesno ili nesvjesno takve misli potiskivao negdje po ćoškovima svog uma. Međutim uvijek su me gledale iz tih ćoškova i čekale da se suočim konačno s njima stvarajući meni jak osjećaj nelagode i nemira. Taj period je dugo trajao dok konačno nisam odlučio da se suočim s problemom. Od tog dana kad sam to odlučio iznenada su se dijelovi sa raznih strana počeli da skupljaju u jednu cjelinu unutar mog uma. Imao sam osjećaj kao da neka ruka izvlači iz najdubljih dijelova moje podsvijesti određene informacije i iznosi ih meni na vidjelo.

 

Glavne tri činjenice koje su mi tad izvučene iz podsvijesti bile su presudne u mom shvatanju i prihvatanju ovih pitanja. Prva činjenica koja mi je izronila iz podsvijesti bila je ta da nam je Bog dao slobodnu volju. Ovo je činjenica koju sam znao cijeli život ali sam se odnosio prema njoj kao: to znam i više mi to saznanje neće biti potrebno, te je to saznanje ostalo negdje u mojoj podsvijesti. Međutim tad kad mi je upravo to saznanje izronilo iz podsvijesti, tad sam po prvi put istinski shvatio šta znači da imamo slobodnu volju. Prvi put sam istinski shvatio da baš u svemu imamo slobodnu volju, nebitno da li će ta naša volja biti u pozitivnom ili negativnom smjeru, to Bog neće osuditi nego će nam jednostavno dopustiti našu volju jer je to Njegova Riječ bila od početka. 

Druga od tri činjenice koje su mi izronile tad iz podsvijesti bila je ta da mi svojim emocijama i djelima u sadašnjosti određujemo kakva će nam budućnost biti. Ovo je saznanje koje sam do tad držao samo kao teoriju i riječ u koju se samo može vjerovati ili ne vjerovati, bez bilo kakvog naučnog dokaza za naš um. Međutim, naprotiv, kasnijim istraživanjem po polju nauke sam konačno došao do kvantne fizike kroz koju je jasno dokazano da je sve zapravo građeno od energije (laički rečeno), pa čak i naše emocije i namjere djeluju kao elektromagnetni talasi koji nakon odašiljanja u Univerzum privlače samo slične vibracije sebi, te se kasnije kristalizuju u našu stvarnost koju vidimo. Isto objašnjenje kasnije sam našao i na polju biologije, gdje se dokazuje da naše zdravlje zavisi isključivo od naše percepcije okoline (naših uvjerenja). Nakon konačnog shvatanja prve dvije činjenice koje su izronile iz podsvijesti i nakon što sam smirio svoj um, bar što se toga tiče, iz podsvijesti mi je izronilo treće saznanje koje mi se najbrže posložilo u umu. 

To saznanje je bilo vječno postojanje Duše. Ako je sav naš materijalni svijet i univerzum krojen od energije, a energija je neuništiva (moguće je samo da pređe u drugi oblik), postoji nešto iznad te materije i iznad te energije, a to je naša svijest (najbliži opis Duše). Budući da iz svijesti sve izranja i u svijest se sve vraća, zaključujemo da je svijest izvan dimenzije prostora i vremena, te na taj način postoji oduvijek i zauvijek. Ovo nas saznanje vodi do zaključka da je svako od nas kao svijest (Duša) živio mnogo života, samo u različitim fizičkim tjelima. Nakon svake smrti tijela, duša je bila manifestovana u novom tijelu i novom životu te se taj proces nastavlja dok konačno duša ne spozna sebe i dok ne spozna jedinstvo svega. Ovo učenje je često u istočnjačkim religijama, ali međutim direktno ili indirektno se spominju i kroz ostale religije, koje su poznatije nama. Nakon što su mi iznešene na vidjelo ova 3 saznanja, iznenada se posložilo sve, sve je imalo smisla, čak i smrt djeteta je postalo Božanski pravedno, samo sa našeg materijalnog gledišta je to nešto nepojmljivo i neshvatljivo. 

Međutim kada pogledamo tu situaciju na duhovnoj razini, onda znamo da je duša tog djeteta proživjela mnogo, mnogo života ranije, u kojima je možda nekad bila vojskovođa, možda lovac, možda domaćica, možda nekad čak i neljudsko biće.... Kada pogledamo to dijete, mi u ovoj stvarnosti vidimo samo nevino dijete koje je prerano umrlo, ne znajući pri tom da je duša tog djeteta u prošlom životu možda bila vojnik, ili slično, i da je možda tad vođena negativnom namjerom ubila dijete. Samim tim aktivira se Božanski zakon da svako učinjeno djelo vođeno pozitivnom ili negativnom namjerom, mora da privuče vibracije iz Univerzuma  slične onima koje smo odaslali prilikom činjenja tog djela. Te će se vibracije povratno manifestovati u našem životu, ako ne u ovom, onda u idućem sigurno. Ovaj zakon uzroka i posljedice je u svijetu poznat kao karma ili sudbina i govori o tome da sve što nam se dešava sami sebi smo privukli, a Bog pri tom samo odobrava našu volju i ne miješa se, jer je to i bila Njegova Riječ. Cijelo putovanje Duše ima samo jednu svrhu u ovome svemu, a to je spoznavanje sebe kao dijela Jednog, te na taj način konačno oslobođenje od procesa karme ili sudbine.

DOBA POVRŠNOSTI

     Trenutno se nalazimo u historijskom razdoblju koje volim da nazovem doba površnosti. To je period koji je jako zanimljiv za promatranje i dolaženja do nekih ličnih uvida koji će nas povesti korak dalje na putu samospoznaje. Budući da smo kao čovječanstvo u cjelini tehnološki napredovali (mnogi će reći do vrhunca), u nama je zaživjelo uvjerenje da smo spoznali sve što se moglo spoznati. Naravno kao temelj tog uvjerenja mora da postoji drugo uvjerenje koje nam kaže da je ova materijalna stvarnost zapravo i jedina stvarnost koja postoji. 

Uz ovakva uvjerenja dobijemo svijet u kojem trenutno živimo i masovni način razmišljanja koji i sami vidimo gdje nas je odveo. Čak i uz dokazanu činjenicu da je sva ova materijalna stvarnost tek projekcija našeg uma, mi smo odabrali da vjerujemo da smo potpuno odvojeni od cjelokupnosti te stvarnosti i da je cilj uzeti što više iz te stvarnosti u korist zadovoljenja naših tjelesnih i egoističnih potreba. Postoji izvjestan broj nauka koji se efikasno bave ovom temom (kao što je kvantna fizika), ali se takve nauke bacaju u drugi plan i bivaju nazivane misticizmom jer izlaze iz okvira materije. Ali ako je materija produkt našeg uma, logičan pristup pronalaženja korjena manifestacije te materije i zašto se manifestovalo baš na taj način, je zalaženje u kvantno polje (u ovom slučaju um), i na kraju zalaženje u polje koje prethodi kvantnom (koje prethodi energiji). 

Kada okrenemo glavu od svega ovoga i slijepo vjerujemo u materijalnu stvarnost kao apsolutnu onda dobijemo površan pogled na sve, te površno vrjednovanje. Tako danas dajemo prednost izgledu nad osobnosti; unosimo u sebe hranu koja spolja izgleda kao naslikana, dok se na kvalitetu ne obraća pažnja; vjerujemo ljudima po dužini skraćenica prije imena, a ne po njihovom iskonskom znanju; prihvata se mišljenje većine, umjesto istine... Kao što vidimo sve se svodi na to kako nešto treba da izgleda, a ne kako to u stvarnosti jeste. 

Ovaj period o kojem sam pisao u ovom dijelu je došao do svog vrhunca i samim tim počinje da gubi na snazi. Buđenje globalne svijesti je počelo i ljudi počinju da otvaraju oči, te da izlaze iz okova ove zablude. Svaki probuđeni pojedinac dođe kao svjetiljka u svom okruženju i prenosi svjetlost od univerzalnog Izvora (Boga), preko svog kvantnog polja (um), na sve oko sebe (materijalna stvarnost).

UZROCI I POSLJEDICE

      Koliko puta u životu smo se pitali zašto se nešto dešava baš nama, da li je moglo biti drugačije, na koji način se dešava to što se dešava i pitanja slična tome? Problem shvatanja ovakvih stvari leži u našoj površnoj percepciji svijeta i našem slijepom vjerovanju površnim naukama koje svoja istraživanja vrše samo na nivou posljedica. Današnja nauka koja djeluje samo na nivou fizičkog uma i ovog našeg pojavnog svijeta potpuno je odsječena od uzroka svih dešavanja. 

Da bi mogli ispravno shvatiti relaciju uzrok – posljedica, moramo da znamo da je ovaj naš svijet, kojeg zovemo materijalni, tek krajnji rezultat djelovanja svih duhovnih nivoa, što znači da je ovaj materijalni univerzum u potpunosti samo POSLJEDICA. Drugim riječima rečeno ovaj svijet je samo refleksija duhovnih nivoa, to jest, sve što vidimo u ovom svijetu ima svoj korjen u duhovnoj sferi. Tokom shvatanja ovakvih tema bitna stvar je da ostanemo fokusirani na to da sve što spominjem se dešava upravo u nama samima i sve nam je dostupno upravo sad i ovdje. 

Uzroke nema potrebe tražiti u ovom našem fizičkom svijetu jer je sve što nazivamo fizička stvarnost samo posljedica, a čak i ta fizička stvarnost je samo u nama, a ne mi u njoj. Kao primjer uzroka i posljedice možemo navesti gradnju kuće – da bi kuća bila sagrađena mora postojati prvo misao o gradnji i detaljan plan gradnje. Prema tome vidimo da je sagrađena kuća tek posljedica čiji je uzrok bila naša misao koja se kroz niži duhovni nivo (u ovom slučaju detaljan plan gradnje) kristalizovala u našu fizičku stvarnost. 

Na isti način funkcioniše baš svaki naš pokret, čak i najmanji tipa namještanja u stolici dok čitamo ovo – prvo se javi osjećaj neugodnosti u trenutnoj situaciji, nakon toga se javi misao o traženju nove ugodnije situacije, te onda razmatranje načina promjene situacije, da bi se na kraju pomjerili i bilo nam ugodnije. Sav ovaj ovaj proces se odvija u nama svake sekunde a da toga nismo ni svjesni, bilo da se radi o takvoj sitnici kao što je namještanje u stolici ili da se radi o ratu između dva naroda.

 

Nadam se da ću kroz ovaj post usmjeriti čitatelje na shvatanje uzroka svih naših djelovanja i ujedno kako djelovati na uzrok da bi fizička stvarnost morala biti ljepša jer ne bi imala drugog izbora nego reflektovati svoj korjen u duhovnoj sferi. Mnogi će se upitati koji je prvi i ultimativni uzrok svega do čega možemo shvatanjem doći i do čega ne možemo...To je oduvijek bila bezuslovna ljubav koja kreće od Boga koji obuhvata sve duhovne i fizičke nivoe, a njena suprotnost nije mržnja nego STRAH. Zbog toga neka nam uvijek uzrok i polazna tačka bude bezuslovna ljubav, bez straha za fizičku stvarnost jer neće imati drugog izbora nego da se manifestuje onako kako osjećamo i čvrsto vjerujemo.

POGREŠNO SHVATANJE BOGA

       Vrijeme je da jednom za sva vremena uklonimo naša pogrešna uvjerenja što se tiče shvatanja Boga. Kao prvo, Boga ne može da obuhvati ni jedan koncept, etiketa ili bilo kakava misao u našem umu. Danas kad su ljudi i previše zatrovani materijalizmom i bajkama da smo svi samo plod neke slučajne elementarne nepogode u dalekom svemiru, jako je teško ljudima da shvate, a poslije i da prihvate istinu. Sa takvom materijalističnom osnovom u umovima, ljudi su sebi umislili da su saznali sve i da se izvan granica uma ne može ići. Čak i ljudi koji su odlučili prenositi Božju poruku, većina ih se drže samo granica uma i sa te razine pokušavaju ljudima prenijeti poruke koje su sa mnogo većih razina svijesti od uma. 

A kako um pojašnjava Boga? – To je neko vrhovno inteligentno biće negdje daleko u svemiru ili izvan njega, pa odozgo posmatra sve i prati ko će da zasluži raj ili pakao, koji opet imaju neku svoju drugu lokaciju. Ko vjeruje da je to istina biva nazivan vjernikom, dok su ostali nevjernici. Ali ni to nije dovoljno. Geografski zavisi gdje je čovjek rođen i ko su mu roditelji, da bi mu bilo određeno na koji način treba da vjeruje u tog jednog Boga jer svaka regija ima svoju vrstu raja i pakla... Eto do kakvih nebuloza nas dovede tumačenje božanskog ali sa nivoa uma. 

Čovjek nikako da shvati da nema smisla tražiti istinu u vanjskom svijetu jer je sav taj vanjski svijet samo projekcija našeg uma kroz naša osjetila. To bi bilo kao da igranjem video igrice, imaginarnim likom tražimo po toj imaginarnoj okolini kako da ugasimo TV preko kojeg to sve gledamo. Moramo da shvatimo da svaka poruka, svaka rečenica koja je napisana u svim pismima koja nazivamo svetim, samo je pokazatelj ka pravom značenju i vrijednosti, ali je prevedena u vrstu informacije shvatljivu našem umu. 

Veliki primjer toga je Isusova izjava: Ja i Otac smo jedno. Ljudi niske svijesti, sa razine uma su to shvatili da je baš Isus to vrhovno božanstvo, ne obraćajući pri tom pažnju na dubinu smisla te izjave. U suštini svaki osviješten i prosvijetljen pojedinac kroz historiju pokušao je da nam prenese tu istu istinu – DA SMO SVI U BOGU JEDNO, a Bog je jedino što jeste i izvan Boga ne postoji ništa više. Kada spoznamo svoju ruku, shvatimo da mi nismo ruka i da smo veći od nje, zatim spoznamo svoje tijelo i znamo da se tokom života svaka ćelija izmijeni, pa shvatimo da smo veći i od tijela. Slijedeći veliki korak je kada spoznamo svoj um i njegove igre, pa shvatimo da smo i iznad uma jer ga u svijesti možemo, tako reći, posmatrati mirno. 

Daljnji proces spoznavanja nadilazi koncept naših riječi jer su riječi tu da objasne samo nešto spoznatljivo umu. Boga shvatamo kao ukupnu beskonačnu cjelinu svega što jeste i izvan Njega nema više ništa jer i ne može da bude. On je krajnja spoznaja svega što jest i dalja spoznaja Njega samog bila bi nemoguća jer i sama spoznaja dolazi od Njega.

DOZVOLIMO NAŠEM BIĆU DA NAS VODI KROZ ŽIVOT

          U današnjem turbo načinu života, kojem su glavne karakteristike steći što više i za što kraće vrijeme, počela su se napokon javljati kod ljudi pitanja o smislu ovog života. Da li je to stvarno razlog zašto smo se našli ovdje u sred svemira na planeti Zemlji, da li nam je uzvišeni plan samo da se rodimo, rastemo, školujemo, iskoristimo sve materijalno, što je više moguće i na kraju završimo metar i pol pod zemljom? Moramo priznati da većina današnje populacije živi po ovom šablonu i cijeli svoj život ne uspiju da shvate da mi nismo samo ova nakupina bjelančevina i ostalih tvari. 

Problem se javlja onda kad dopustimo našem egu preko uma da nas vodi iako um nije dizajniran da začinje bilo kakvu ideju. Um je dizajniran samo da opaža ono što mu naše više sebstvo dojavi. Ali da bi mogli da funkcionišemo ispravno u ovom životu moramo da naučimo razlikovati dojave ega od dojava višeg sebstva koje je povezano sa višim stanjima svijesti, sve do krajnjeg sveobuhvatnog stanja svijesti i inteligencije – tj Boga. Kako da prepoznamo dojave višeg sebstva? 

Budući da je više sebstvo nivo naše svijesti koje je iznad koncepta vremena i prostora, što znači da za naše više sebstvo i prošlost i budućnost postoje upravo sad i ovdje, tako da može dojaviti našem umu koji mu je idući korak da učini. A jezik komunikacije između višeg sebstva i uma je jezik UŽITKA. Znači da bi znali šta nam više sebstvo predlaže da u ovom trenutku uradimo, potrebno je samo da razmotrimo ponuđene opcije trenutno i odaberemo onu koja nam pričinjava najveći užitak. Zaista je tako jednostavno. Jedini pravi osjećaj koji nas povezuje sa Bogom je osjećaj ljubavi, što znači da bi znali na koju nas stranu Bog poziva, tako reći, samo treba djelujemo u smjeru ljubavi. 

Npr trenutne su mi opcije da gledam TV, izađem u prirodu i da posjetim prijatelja. Od te tri opcije recimo da mi najjači osjećaj ljubavi izaziva odlazak u prirodu – odabiremo tu opciju i ostajemo u prirodi sve dok užitak u tome traje. Kada prestane, opet odabiremo od idućih opcija koje imamo i tako stalno. Kada univerzum primi takvu našu vibraciju stalnog osjećaja ljubavi, vrlo brzo će nas dovesti do tako reći eksplozije užitaka. Živeći na takav način dopuštamo Bogu da nas vodi kroz život i da uvijek budemo na pravom mjestu u pravo vrijeme i sa pravom osobom. Važna stvar koju nismo spomenuli je to da pri svakom odabiru iduće opcije nemamo baš NIKAKVA očekivanja. Dopustimo sebi da budemo iznenađeni u najpozitivnijem smislu.

DUŠA IZMEĐU DUHA(RUH) I EGA(NEFS)

            U ovom dijelu ćemo se pozabaviti oko teme koja je možda i najvažnija za ovo doba razvoja čovječanstva. Iako je ljudima dato vrlo malo znanja o ovoj temi jer smo u ovom vremenu više okrenuti materijalizmu nego duhovnosti, ali ipak pokušaćemo da damo neke smjernice za bolje shvatanje ove teme. Mnogo puta smo se pitali šta je to zapravo duša i gdje se ona nalazi... 

Većina nas je odgajana tako da su nas učili da smo tjelesna bića sa povremenim duhovnim iskustvima, mada je to zapravo obratno. Mi smo zapravo duhovna bića s privremenim tjelesnim iskustvom, što nam govori skoro pa svaka religija. Čak i današnja nauka polako dokazuju da nam je duša vječna (životna energija) i nakon tjelesne smrti samo prelazi u drugi oblik. Na sličan način i voda ima svoja tri oblika ali stalno istu suštinu. 

Što se tiče Duha( ili Ruha arapskom), hajde da ga nazovemo ukupnom i cjelovitom silom univerzuma koja sve drži u savršenoj harmoniji i sve čini jednom cjelinom. U religijama to su karakteristike vrhovnog Tvorca, Boga. Vezu između duše i Duha(Ruha) pokušaćemo da približimo tako što ćemo ih uporediti sa okeanom i čašom. Duh je u ovom slučaju beskrajni okean a duša je čaša puna tog okeana. Duša je zapravo razapeta između Duha i ega. Iako je duša zapravo i nastala od Duha, naravno da će težiti Duhu, ali onda je tu i naše tijelo koje teži onom negativnom dijelu – EGU( nefsu). Ego kao takav ima mnogo želja: moć, snaga, biti najbolji, imati što više, biti u svemu prvi...dok duši je potrebno samo jedno da bi bila smirena: sjediniti se sa Bogom preko njegovog Duha(Ruha). 

Jedan mudrac je lijepo pojasnio relaciju između tijela i Duha kada je rekao: Duh u tijelu je kao i značenje u tekstu – što i najbliže pojašnjava tu vezu. O ovim temama je jako teško govoriti jer su iznad riječi i pojmova, ne mogu se ograničiti u pojam. Danas u svijetu vidimo većinom udovoljavanje egu, dok nam duša  i dalje osjeća prazninu jer nije dobila ono jedino što joj je potrebno. Pokušajmo da malo manje gledamo stvari očima, a malo više srcem...