SVIJET SNOVA

       Izvor svjetla je ponovo odlučio da obasja neki drugi dio Zemlje, a nama je ostavio svog zamjenika da nam put pokazuje u tamnoj noći. Sve što je bilo sunce, sada nam je mjesec i nema tu za čim da se žali jer svjetlost i dalje s istog mjesta stiže. Ponovo ulazimo u naše kočije koje nas kroz svjetove vode, ali svo vrijeme na istom mjestu ostaju i zadovaljavaju se s imenom postelja. Dok nas vrtlog umora odvaja polako od našeg svijeta i primiče nekom drugom, međusvijet nas drži za trenutak rastrgnutim "ni tamo, ni ovamo". Ipak, niti ovaj, niti međusvijet nema potrebnu snagu da zadrži dušu željnu putovanja put doma. 

Duša se na koncu otima i međusvijetu, te konačno stupa u potpuno nov svijet oslobođen čvrstih ograničenja našeg svijeta i predaje se novim ograničenjima vidno labavijima. Svako od nas je iskusio taj svijet u kojima oči ne koristimo, ali vidimo, u kojima uši ne koristimo, ali čujemo, u kojima čula fizička ostaju u kočiji, a trenutnu stvarnost ipak doživljavamo. Drugim riječima, prešli smo iz svijeta ograničen materijom u svijet ograničen oblikom i konceptom. Ono što je u našem svijetu automobil - u tom svijetu je putovanje, ono što je u našem svijetu pire krompir sa umakom - u tom svijetu je hrana, ono što je u našem svijetu košulja sa paralelnim prugama - u tom svijetu je odjeća... 

Primjećujemo da je taj svijet mnogo jednostavniji od našeg koji inzistira na izvanjskim detaljima. Taj svijet je bliži suštini od ovog našeg, pa zbog toga nije opterećen nepotrebnim i suvišnim. Mnogi će primijetiti sličnost između stanja sna i stanja smrti s tim da je jedina razlika između ta dva stanja upravo postojanje onog međusvijeta koji održava tu relaciju među dušom i tijelom. Onog trenutka kada međusvijet pusti nit koja povezuje tijelo sa svim ostalim svjetovima, tad ostajemo u svjetovima iznad međusvijeta, a fizičko tijelo vraćamo zemlji od koje smo ga i pozajmili kao uniformu. 

Fizičko tijelo sadrži oblik života sve dok ga drži nit koja je prožeta svim svjetovima unazad do potpune konceptualne prozirnosti Izvora. Upravo zbog toga san dođe kao "punjenje baterije" tijelu, ne zbog mirnog ležanja i na taj način odmaranja, nego zbog približavanja duše Suštini kako bi se napunila punoćom života - kao kada hladnu hranu prinesemo toploti vatre da joj vatra oživi okuse, mirise i čar koja tu hranu čini upravo tom hranom, a ne nekom drugom. Učinimo sebi ovaj svijet lukom, a neka duša bude strijela izbačena daleko u svjetove - od svjetova gdje je lična karta ime, preko svjetova gdje je lična karta imenovano do svjetova gdje i imenovano biva imenovano...

ŽRTVOVATI LOGOS ZA SPASENJE

         Logos je grčki pojam koji ima jako široko i obuhvatno značenje, a korišten je uglavnom u filozofskim oblastima kao i u biblijskim tekstovima. Ujedno se smatra pojmom koji je u velikoj mjeri obavijen misterijom, upravo zbog toga što je teško riječima dočarati njegovo originalno značenje. U ovom dijelu pokušaću ipak, na neki način, da približim nama svima te sfere u kojima značenje ovog pojma obitava. Kada kažemo logos, prvo na što nas asocira taj pojam jeste logika, um, intelekt, misao...a znamo da su asocijacije takve da nas uvijek upućuju u pravom smjeru, pa prema tome hajde da se krećemo u tom smjeru. 

Kroz biblijske tekstove možemo primijetiti da je pojam logos preveden kao "riječ", pa onda dobijemo npr stih:"U početku bijaše Riječ (logos) i Riječ (logos) bijaše u Boga...". Prevodioci grčkih manuskripta odabrali su da logos prevedu sa pojmom riječ, što je samo jedan mali djelić od širokog značenja tog pojma. Grčki filozof Heraklit je logos smatrao univerzalnim umom koji je pokretač cijele naše materijalne stvarnosti. Ako uzmemo u obzir ovaj koncept, koji je mnogo bliži Istini, onda sve počinje da dobija smisao. Od jednom nas asocijacije povlače na razne strane, vuku nas na priču o padu Adama zbog drveta dobra i zla, vuku nas na priču punu metafora gdje Otac žrtvuje svoga Sina kojeg naziva upravo Logos, kao i na priču o konačnom spasenju od ovog materijalnog svijeta...Kada se u našem umu pogodi ona tačna frekvencija, tek tad naš um počinje da privlači tačne informacije koje dođu kao slagalice jedna na drugu, baš tamo gdje osjećamo prazninu. Od jednom cijela priča od početka dobija na smislu, ako iza vanjštine provirimo u skrivena značenja koja i te kako sijaju kroz vanjštinu i puštaju krike koje ne možemo, a da ne čujemo. 

U početku bijaše univerzalni um, univerzalna mudrost, koju je obuhvatala jedino Čistoća i potpuna Suptilnost Božija, a koja je neovisna čak i od te mudrosti. Polje te apsolutne Čistoće je izvan polja uma i mudrosti (logosa) i tu ne postoji razlog za "mudrovanje i umovanje", u tom polju sve jednostavno samo JESTE. Kada Izvor usmjeri svoju svjetlost svijesti odjednom u svim smjerovima, tek tad nastaje potreba za poljem mudrosti, jer sve ono sto nije Izvor sam, nije savršeno kao Izvor pa je potrebna mudrost da sve usmjeri ka svojstvima Izvora. Pad Adama sa nivoa Čistoće se desio upravo kada je postao svjestan, jer sve što je svijest osvjetljavala, aktiviralo je mudrost (logos) da razlučuje dobro od zla. Što se više svijest koncentriše, to se u niže svjetove spušta i sve više se stvarnost kristalizuje, dok na kraju ne dobijemo iluziju čvrste materije, koja ustvari nije ništa drugo do proizvod našeg odabira u moru mogućnosti. 

Koliko god da je mudrost (logos) koristan i neophodan u ovoj niskoj stvarnosti, jedini put do spasenja, do vraćanja onoj Čistoći odakle smo i došli, je upravo taj da se vratimo nazad istim putem, gledajući pri tom šta ostavljamo, a ne čemu se približavamo. Na taj način je moguće nadrastanje mudrosti i dobra i zla, kao i onog drveta koje nas je dovelo u ovo stanje. Zbog toga prepustimo Onom čistom i najsuptilnijem Izvoru u nama (Ocu) da žrtvuje svoju mudrost (Sina) koja je tu da razlučuje dobro od zla i pokazuje nam put nazad do tačke gdje ni ona više ne obuhvata. Na taj način cijela stvarnost, svi svjetovi, od najsuptilnijeg do najgušćeg, apsolutno sve gubi smisao i postojanje jer se sve stapa u jedno Cijelo apsolutne čistoće, bezuvjetne ljubavi i na kraju sve što ostaje je samo ono što je oduvijek i istinski postojalo a to je lice Božije.

NADRASTANJE IZNAD ZNANJA

     Da li ste nekad osjetili da nam je svo ovozemaljsko znanje - malo i nedostatno, da su sve knjige, ikad napisane, ostavile nešto nedorečeno, nešto nedovršeno, a u sebi osjetimo da postoji jos nesto...? Upravo to je znak da je krajnje vrijeme za naredni stepen našeg duhovnog razvoja i naše spoznaje onog vječitog pitanja: KO SAM JA. Svako od nas je rođen u određenoj sredini koju je naša Duša prethodno odabrala kao najpogodniju za svoje naredne iskustvene spoznaje. Ovisno od te sredine, svako od nas kreće u određenim smjerovima u potrazi za znanjem jer u prirodi čovjeka je da osjeti potrebu za spoznajom i da ta potreba ostaje prazna dok god je ne ispunimo. 

Ovu potrebu možemo uporediti sa žeđu – žeđ se neće ugasiti dok joj ne damo šta traži, a u ovom primjeru – vodu. Naravno svako će se susresti i sa religijom koja je prisutna u toj sredini, čiji tekstovi dodatno začinjuju tu našu žeđ za spoznajom jer svako osjeti ono NEŠTO u tim tekstovima što nije ograničeno pojmovima i izrazima. Kroz sve te religije nalazimo priču o padu čovjeka sa Božanskih sfera na ovaj svijet iluzije i ograničenja, a kao uzrok tog pada nalazimo da je plod sa Drveta znanja, koje zovu i Drvo dobra i zla. Kada čovjek shvati ovu priču – dodatno mu se javi nejasnoća u smislu pitanja: „Ako je čovjek pao sa takvog stepena isključivo zbog znanja, čemu onda sad tolika potreba u nama za znanjem?“ Odgovor je jednostavan: „Vraćamo se istim putem kojim smo i pali, samo što ovaj put ne padamo nego se penjemo.“ 

Svjedoci smo snažne potrebe u nama koja se javi za znanjem, pa tako naiđu periodi u kojima „jedemo knjige“ tako da kažem. Nakon svake pročitane knjige osjetimo kao da će upravo ona iduća biti ta koja će nas dovesti do nekog prosvjetljenja o kojem smo toliko čitali i slušali. Pa tako prođemo i astrologiju i fiziku, atomsku, kvantnu i Bog zna koju sve još, numerologiju, vjerske spise, poeziju, kao i mnoge druge oblasti, ali uvijek u nama ostaje da čuči neki tih ali siguran glas koji kaže da postoji ipak još nešto. Upravo taj glas je vodič koji nas zove i vodi u sfere koje nadilaze svaku nauku, koje nadilaze svaku imaginaciju, svaki oblik, svaki pojam... Sfere u kojima nema ograničenja u bilo kojem smislu, ali do tih sfera isključivo sami možemo doći. Ne može nas neko uzeti za ruku i odvesti tamo jer termin „tamo“ gubi svaki smisao, čak i podjela na JA i TI gubi smisao, svaka misao gubi smisao jer stigli smo u samu Smisao (mala igra riječi). 

A sad opet malo da se vratimo u naš svijet i da navedemo „simptome“ takvih stanja, jer ipak ovaj svijet nije ništa drugo do refleksija tih stanja iz viših sfera. Čovjek počinje da u knjigama koje je već čitao, spoznaje nešto što ranije ni zamisliti nije mogao. Svaka ga riječ upućuje na određeno stanje iz viših sfera, svaki izraz mu govori cijele tomove koje se ne mogu ni izreći, čovjek počinje da na svaku pojavu u ovom svijetu gleda kao na simbol koji u njemu pogađa frekvenciju koja ga dalje dovodi opet u ono stanje...Zato neka se niko ne plaši te neugasive žeđi za znanjem jer ne preostaje nam ništa na kraju nego da znanje prerastemo. A za kraj jedan Hamletov citat:"E moj Horacije, ima mnogo stvari između neba i zemlje o kojima tvoja filozofija i ne sanja."

U POČETKU BIJAŠE SVIJEST...

      Ovo je tema koja u svakome budi zanimanje iz razloga jer sadrži odgovor na sva ostala pitanja ikad postavljena. Može se predstaviti i kao korijen svih pitanja i dosadašnjih neodgovora. Iako je tema na neki način obavijena maglom i zastorom u smislu nemogućnosti ograničenja određenih koncepata u okvir jezičkog izričaja, to nije prepreka da svako u sebi ipak osjeća vrhovnu Istinu. Kada kažemo npr pojam svijest, to je samo pokušaj da se ograniči nešto što je po svojoj suštini beskonačno i sveobuhvatno, ali za komunikaciju na razini ove naše dimenzije prostora i vremena - riječi su, nažalost, najbolji alat koji imamo, pa ne preostaje nam ništa drugo nego da od tog alata izvučemo maksimalno koliko je moguće. Riječi predstavljaju slikovito prst koji pokazuje prema Istini, prema tome ne fokusirajmo se na prst nego radije na ono prema čemu taj prst pokazuje.

 

U daljem tekstu poželjno je da se ne ograničavamo vremenski i prostorno, te da ne gledamo na "slijed događaja" kao na neki linearni slijed sa početkom i određenim smjerom, jer ovo o čemu ću govoriti obuhvata dimenziju vremena i prostora ali se ne ograničava tom dimenzijom. U početku bijaše Svijest koja iz jedne Tačke apsolutnog savršenstva i harmonije isijava blještavom "svjetlošću" u svim smjerovima i u beskraj bez mogućnosti potrošnje energije jer Izvor apsolutnog savršenstva je Izvor svega pa tako i energije. Svijest obuhvata baš sve jer svaka "zraka" te svijesti dovodi nešto iz nepostojanja u postojanje. Možemo reći da svijest ima apsolutno znanje o svemu što je dovedeno u postojanje i što se i dalje dovodi u postojanje, ali tad se javlja prva i jedina potreba - potreba za spoznajom SEBE. Kao što smo ranije rekli, zrake Svijesti su obasjavale sve u svim smjerovima, a polazište svake te zrake je ista ona tačka apsolutnog savršenstva. Prema tome Svijest nije mogla da usmjeri svoju svjetlost prema svom Izvoru jer Izvor je taj koji isijava i obasjava sve (dovodi u postojanje), pa je nemoguće da obasja sam sebe. Ali u ogromnoj želji za samospoznajom, svijest dovodi u postojanje nešto sasvim novo - podsvijest. 

Podsvijest je zamišljena kao takva da bude jedan vid čistog zrcala, kako bi mogla da reflektuje svjetlost Svijesti i na taj način da Svijest preusmjeri svoju svjetlost prema sebi. Tad je podsvijest postala neki vid nove "svjetiljke" ali sa posuđenom svjetlošću od Svijesti. Možemo reći da je podsvijest dovela u postojanje savršen simbol ovog slučaja, a to je postojanje sunca i mjeseca. Sunce simbolički predstavlja Svijest, a mjesec koji reflektuje sunčevu svjetlost predstavlja podsvijest. Ovaj čin Svijesti kada je stvorila podsvijest, dovelo je do prve iluzije ili privida da je doveden novi izvor u postojanje - pa tako nastade EGO. Ego je plod privida da je podsvijest zapravo novi izvor svjetlosti, a ne zrcalo posuđene svjetlosti i da originalna Svijest zapravo obuhvata sve pa i podsvijest. I tako smo dobili prepreku između svijesti i podsvijesti - ego.

 

Ego je postao strogi filter potpomognut umom i kao takav propušta samo one zrake Svijesti za koje on misli da su ispravne ili potrebne, pa tako nastade UVJERENJE. Sad možemo da dođemo do zaključka da je potrebno da "nadmudrimo" ego, kako bi popustio u svojim uvjerenjima i tako da svjetlost svijesti u što originalnijoj formi dođe do podsvijesti, kako bi je ova mogla reflektovati kako valja. Uvjerenja dođu kao farba preko zrcala (podsvijesti) koju je potrebno očistiti, kako bi se reflektovala originalna svjetlost, a ne u boji tih uvjerenja. Ovo je bilo ukratko kako ja vidim suštinu ove teme isključivo na osnovu ličnih iskustvenih spoznaja i promišljanja na nivou razuma, pa se nadam da će biti od pomoći čitaocima u cilju uzdizanja svijesti na jedan viši nivo.

UŽIVAJ U SVEMU, NE PRISVAJAJ NIŠTA

      Uzmimo leptira kao primjer: divi se ljepoti svakog cvijeta i svakoj boji, ali nikad ne označava niti jedan cvijet kao svoj. Svjestan je toga da posjedovanje nečega ili nekoga u suštini nema smisla, jer jedino što nam ostaje naše zauvijek - je naše iskustvo života. I ako većina leptira živi samo jedan dan, leptir iskusi punoću života mnogo više nego mnogi ljudi tokom cijelog svog života. On je prisutan u svakoj sekundi svog postojanja i samo prati svoj vrhovni osjećaj radosti, što većina ljudi ne zna ni šta znači. 

 

 

Ljudima prođe njihov cijeli život, a da su zapravo stalno bili negdje drugo umjesto ovdje i sad. Mnogima je nezamislivo da žive život bez da nešto prisvajaju i vjeruju zapravo da vrijede onoliko koliko imaju i onoliko koliku moć kontrole nad drugima imaju. Možemo reći da prožive život držeći se za pjenušavost vina, a znamo da će pjenušavost nestati kad se vino smiri. Zaista je čovjek sam sebi nametnuo sve otpore i ono što zove problemima u životu, a sve je to nametnuo preko svojih štetnih uvjerenja. Odnos između muškarca i žene koji je zamišljen kao najveća svetost života na Zemlji, nažalost je pao pod ideje ega i od takve svetosti se rodilo natjecanje u kontroli i opsesivno držanje jednog za drugo. Svaka ovisnost vodi u propast, tako i ovisnost o partneru. 

 

 

Korijen ovakvih i sličnih uvjerenja je na prvom mjestu neznanje o prirodi stvarnosti u kojoj živimo. Ako čovjek pogleda oko sebe, vidi prirodu, životinje, druge ljude, iznad sebe vidi beskrajna nebeska prostranstva, a kao rezultat svega vidi sebe kao odvojenog od svega toga. Prvo što mu pada na pamet je njegova sigurnost - da obezbijedi svoj opstanak u tom okruženju koje vidi. Od te prve želje se kasnije razviju i ostale želje kao što su: želja za moći, kontrolom i slično. Primjećujemo da sa ispunjenjem svake želje se javlja nova koja je, da tako kažem, na većem stepenu od prethodne. Svaka zasićena glad budi još veću glad za većim stvarima i tako sve dok čovjek ne dođe do želje za znanjem... 

 

 

Tek na tom stupnju čovjek shvata da je cijela ova stvarnost tek proizvod njegovog uma i da je zapravo do sad jurio maglu. To je tačka koja je prekretnica u životu svakog duhovnog putnika jer tad se javlja i posljednja želja, a to je želja za duhovnošću. Čovjek tad shvata da je u ovoj stvarnosti kao zatvoren u tamnu flašu sa 5 otvora sa opnama (čula) i da je on, kao smješten u središte flaše, morao da vjeruje prevodima tih 5 opni kakva je stvarnost izvan flaše. Tad mu se budi, novo čulo ili novi vid, a to je srčana svjetlost kojom gleda kroz materiju u suštinu. Naravno ovo je cijeli put koji je moguće proći do buđenja, nakon kojeg tek onda počinje istinski život i istinsko dalje istraživanje. 

 

 

Postoje mnogi koji puno ranije shvate iluziju za koju se držimo, te samim tim preskoče mnoge korake koje drugi moraju proći. To ne znači da takvi trebaju da osuđuju ove kojima duže treba, jer svaka duša dolazi na ovaj svijet da istraži određene aspekte života, potrebne samo za njen dalji razvoj. Kao zaključak možemo reći da samim tim što čitate ovaj tekst i slične ovome, da ste već razvili posljednju želju koja vam otvara duhovne sfere koje nadilaze ovu stvarnost, a samim time i naš um. Zbog toga budimo na dalje onaj leptir sa početka i slijedimo svoju vrhovnu radost, jer to je glas naše duše.

POZIVA SE SMRT NA KLUPU ZA SVJEDOKE

Sudija: Pozivam smrt kao tuženog da sjedne na klupu za svjedoke.

Smrt podignu polako glavu i pogleda u sudiju na kratko, te bez pogovora mirnim hodom dođe do klupe i sjednu. Iako svojim vanjskim izgledom je zračila nekom čudnom opasnošću koja je izazivala strah kod onih koji gledaju, u očima joj se vidjela potpuna samouvjerenost i dubina koja na neki način obećava sigurnost svakome.

Smrt: Izvolite gospodine (reče Smrt uz blagi osmijeh, skoro pa podrugljiv)

Sudija: Optuženi ste za svaki oduzet život svakog živog bića koje je bilo primorano okusiti Vas. Imate li šta da kažete na to?

Smrt: A mogu li da znam ko me optužio? (upita Smrt ne mijenjajući onaj početni izraz lica samodopadnosti i sigurnosti)

Sudija: Tuženi ste od strane ljudi koji Vas još uvijek nisu okusili.

Smrt promijeni izraz lica u blago začuđeno, ali oči ne izgubiše onu početnu dubinu bez kraja. Pogleda u ljude koji su je tužili, onako površno, ne zadržavajući pažnju na bilo kome posebno...te opet se vrati u prvobitno stanje.

Smrt: Ne razumijem, zašto me oni tuže ako s njima još uvijek nisam imala dodir? (upita Smrt unapred očekivajući koji će odgovor biti)

Sudija: Tuže te zbog nanešene boli prema njima, uzimajući im njihove najdraže.

Smrt se toliko slatko nasmija da je sudnica odzvonila sva, a ljudi koji su je tužili od bijesa su skočili na noge, ali od straha prema izgledu Smrti vratiše se na mjesto i dalje šireći miris potisnutog bijesa.

Smrt: Znači ne tuže me oni, nego Ego...

Sudija: Želite reći da ja lažem??

Smrt: Ne kažem da lažete - ako u nešto vjerujete to onda za Vas i nije laž.

Sudija: Molim Vas govorite tako da Vas svi razumijemo!

Smrt: Uredu onda. Prvo moram da kažem da sam sklopila sporazum sa svim tim ljudima koji su me tužili i s onim ljudima kojima sam oduzela život, a taj sporazum je sklopljen još prije nego što ste došli na ovaj Svijet.

Sudija: O kakvom sporazumu je riječ?

Smrt: Kada ste bili osuđeni na kaznu oduzimanja Vječnog života, jedino sam ja bila ta koja se založila da vam se ta kazna smanji na dužinu jednog prosječnog života na vašem svijetu. Inače bi vječno ostali u ovom svijetu na kojem je jedino moguć pakao i ostali bi vječno ograničeni svojom iluzijom da ste vi samo vaše tijelo, a sve oko vas da gledate očima pohlepe. Ja sam ta koja vas konačno oslobađa od patnje i iluzije, ukoliko to niste sami uspjeli. Ego vas je ubijedio da ste vi samo vaše tijelo i da ste odvojeni od Svega što jeste, te sve što nije po njegovoj volji on vas ubjeđuje da je to napad na vas. Čak je i tako divnu stvar kao što je konačno oslobođenje od ovog svijeta, uspio da vam prikaže u najgorem svjetlu. Optužena sam zbog toga što sam vašim najdražima pokazala put prema apsolutnoj Ljubavi, put prema Izvoru odakle ste svi i došli, a gdje ćete se svi i vratiti. Ali vaš ego je sebičan, ne prihvata tuđe oslobođenje i apsolutni užitak vaših najdražih, te samo misli na sebe. Ali što je najgore, vi mislite da ste to vi... Kada pogledate moj izgled, vi vidite samo vanjštinu i strah vas obuzme, ali iza te vanjštine se zagledajte, ne sa svojim očima nego sa srcem - osjetićete sve ono čemu ste oduvijek težili, sve ono od čega ste bježali tvrdeći sami sebi da je nemoguće da bude istina...Ipak je istina, a tu istu istinu možete vidjeti u svojim očima kada se dobro zagledate. Pogledajte tu beskonačnost u svojim očima, tu igru života koju ste toliko ozbiljno shvatali, a niste trebali...Jednostavno je trebalo da uživate u igri dok traje, a mene da prihvatite kao nekog ko će vam pokazati put prema istinskoj Zbilji, prema istinskom Izvoru svakog užitka i radosti...

Nakon što je održala govor Smrt ustade i uz blag osmijeh napusti sudnicu, a ostali je samo u čudu ispratiše pogledom. Prije nego što zatvori vrata za sobom, Smrt još poruči:

Smrt: Ali još uvijek nije kasno da me prihvatite kao prijatelja.

KAKO NA NEBU,TAKO NA ZEMLJI

     Svi smo se bar jednom u životu susreli s izrazom koji je naveden u naslovu, a da nismo ni shvatali o čemu se radi ili smo shvatali zavisno od širine naše svijesti. Kao u mnogim drugim slučajevima, tako i u ovom izrazu su korišteni simboli u vidu određenih riječi iz našeg vokabulara koji imaju zadatak da upućuju na našto apstraktnije od naše fizičke stvarnosti. Čovjek da bi vidio cvijeće ispred sebe potrebno je da svjetlost obasja cvijeće, te na taj način cvijeće izdvoji iz tame. Na sličan način se stvari odvijaju i na nivou našeg uma: svjetlost svijesti mora da obasja apstraktni pojam cvijeća koji je ranije pohranjen u našoj podsvijesti, jer na taj način razlikujemo cvijeće od ostalih pojava.

 

Onog trenutka kada tu svjetlost svijesti pratimo putanjom unazad, sav vokabular naše fizičke stvarnosti gubi smisao, te jedini način da se opišu dalji doživljaji jeste jezik simbola. U izrazu: Kako na nebu, tako na zemlji možemo da uočimo dva simbola. Prvi simbol je nebo, koji nas upućuje na stvarnosti iznad fizičke, a drugi simbol je zemlja, koji u ovom slučaju ima značenje naše fizičke stvarnosti. Tek kada smo svjesni ta dva simbola, onda shvatamo stvarnu poruku tog izraza: fizička stvarnost je odraz viših nivoa stvarnosti. Kao primjer često navodim gradnju kuće, gdje prvo mora da postoji misao ili plan kuće koji se kasnije sprovodi u djelo i dobijemo kuću u našoj stvarnosti. U ovom primjeru plan je nebo, a gotova kuća je zemlja. 

Naravno ovo je samo pojednostavljen primjer koji upućuje u kojem smjeru da razmišljamo, jer u ovom primjeru nismo ni spomenuli nivoe stvarnosti koji prethode svakoj misli jer su i suviše apstraktni da bi se opisivali. Umjesto toga smatram da je korisnije da se osvrnemo na to kako da uštimamo naše fizičke instrumente, da bi postali kanal za Božansku svjetlost u što originalnijoj mjeri. Čovjek je razapet između niskih tjelesnih želja i želja duha koji ga vuku prema savršenstvu, a samo on ima moć slobodne volje da odabere kojim željama će težiti. 

U mnogim religijama možemo pronaći da je srce ogledalo koje je potrebno čistiti, jer se upravo o to ogledalo reflektuje Božanska svjetlost. Naravno da se ovdje ne misli na naše fizičko srce, nego duhovno (centar koji određuje našu stvarnost). U današnjoj psihologiji to duhovno srce nazivaju podsvijest, a naša glavna zadaća je: čistiti našu podsvijest od loših uvjerenja i predrasuda, jer upravo loša uvjerenja i predrasude čine krivu sliku Božanske svjetlosti, kao što ofarbano ogledalo daje krivu sliku stvarnosti. Onog trenutka kada očistimo našu podsvijest u potpunosti, dozvolićemo sami sebi da iskusimo sve nivoe stvarnosti koji oslobađaju od svake patnje i postaćemo besprijekoran kanal za Božansku volju, te ćemo na taj način konačno se pomiriti s izrazom Kako na nebu, tako na zemlji i živjeti po tome.

NE DOZVOLI DA ZAKON PRIVLAČNOSTI BUDE TVOJ KONAČAN CILJ

     Broj ''probuđenih'' u svijetu svakim danom se povećava, ljudi počinju da shvataju u kakvim su umnim okovima bili, te polako idu prema oslobođenju od istog. Svakom duhovnom putniku koji je svjesno kročio na put samospoznaje i odricanja od lažnih vrijednosti, vjerujem da će jedna od najzanimljivijih spoznaja biti zakon privlačnosti. Onog trenutka kada čovjek spozna da je njegova podsvijest (koja zauzima 90% uma) direktno povezana s Bogom, te da Bog odgovara samo na stanje naše podsvijesti, to je veliko saznanje koje uzdiže duhovnog putnika stepen više. Tad konačno saznaje da je svaka njegova misao, svaki njegov stav i uvjerenje, te svako njegovo svjesno djelo, tek dio onih 10% uma koje nazivamo SVJESNI UM. 

Podsvijest je zadužena za sve ono nad čim nemamo kontrolu, kao što je rad našeg organizma, kao što su emocije i osjećaji, ili slanje vibracija u Univerzum. Iako podsvijest na prvi pogled ima mnogo veću ulogu od svijesti, ipak je svijest ta koja je, tako da kažem, kapetan broda jer podsvijest se kroji na osnovu čvrstih uvjerenja do kojih smo SVJESNO došli. Ovo je i direktno objašnjenje religioznim ljudima kojima molitve ne budu ispunjene. U svojim molitvama oni pristupaju recimo na način: ''Molim te Bože da ozdravim'' - Budući da Bog odgovara samo na našu podsvijest, to jest na ono u šta smo čvrsto uvjereni, u ovom slučaju čovjek je izrazio želju da ozdravi, a samim tim i čvrsto uvjerenje da je bolestan, tako da Bogu ne preostaje ništa drugo nego da odobri stanje njegove podsvijesti i nastavi njegovu bolest. To je česta greška kod molitve gdje ljudi nesvjesno u podsvijesti igraju ulogu žrtve, umjesto da promijene uvjerenje i dovedu prvo svoju podsvijest u stanje zdravlja (da vjeruju da su već savršeno zdravi), tako da bi nakon toga došlo i do tjelesnog ozdravljenja. 

Ovaj zakon vrijedi i za svaku drugu želju koju imamo. Kada čovjek jednom ovlada ovim zakonom shvativši ga u dubinu i kada mu krojenje svoje stvarnosti postane, tako da kažem, svakodnevnica, tad se kod mnogih javlja novi problem - ljudi prestaju sa daljom samospoznajom i ostaju samo na tom stepenu spoznaje. Kao što već znamo - što smo mudriji mi, to je mudriji i ego. Ego je uvijek prisutan, te naše spoznaje koristi i u svoju korist i tako sve dok ga se i u potpunosti ne oslobodimo. Kada ovladamo zakonom privlačnosti (t.j. kada shvatimo da već vladamo s njim), ego će nas pokušati uvjeriti da je to kraj našeg duhovnog traganja i da sad imamo sve potrebno. Međutim tu se ne smijemo dati prevariti i uvijek nam na umu mora biti samo jedan jedini cilj - Bog (Onaj koji jeste). Ako smo naučili na neki način surađivati sa Božijom inteligencijom, to ne znači da smo Ga spoznali.

 

Jednu stvar moramo da znamo - sve to što smo spoznali tiče se materijalnog svijeta i jednog stepena iznad - energetskog svijeta (suradnja svijesti i podsvijesti). Ono što još na tom stepenu nismo spoznali je Božanski svijet koji prethodi čak i energiji, prethodi svakoj misli, svakom osjećaju i svemu što može naš um da zamisli. To je Izvor svega, pa čak i izvor prostora i vremena. Sve što možemo da vidimo, vidimo tek kad svjetlost padne na objekat, a sve što možemo da zamislimo, zamislimo tek kad svjetlost svjesnosti padne na to. Božanski svijet je na izvoru, na iskonu od obje ove vrste svjetlosti gdje je čisto polje bezuslovne ljubavi koja ne zaboravlja baš ništa i nikoga. Mudri učitelji znaju reći da kad bi nedovoljno osviješten čovjek bio izložen direktno tom polju (bez vela naših 5 čula), umro bi od užitka, ljepote i ljubavi. Poruka svima nama je da se ne zaustavljamo samo na zakonu privlačnosti jer postoji još mnogo mnogo toga što ni zamisliti ne možemo, a dok idemo dalje, zakon privlačnosti će nam po prirodi davati shodno našem stanju podsvijesti.

ZAŠTO BOG KAŽNJAVA ''NEVINE'' OSOBE?

     Ako Bog zaista postoji, kako to da dozvoljava zlostavljanje i ubijanje djece; Ako je sve što se događa Božija volja, zar je moguće da je Bog tako okrutan; Kakva je to pravda da se dobrim osobama često dešavaju loše stvari... Ovo su neka od mnogih sličnih pitanja koja muče ljude bilo da su ateisti, vjernici, skeptici ili da su u bilo kakvoj potrazi za istinom. Odabrao sam ovu temu jer su slična pitanja i mene samog dugo vremena proganjala, ali sam uporno svjesno ili nesvjesno takve misli potiskivao negdje po ćoškovima svog uma. Međutim uvijek su me gledale iz tih ćoškova i čekale da se suočim konačno s njima stvarajući meni jak osjećaj nelagode i nemira. Taj period je dugo trajao dok konačno nisam odlučio da se suočim s problemom. Od tog dana kad sam to odlučio iznenada su se dijelovi sa raznih strana počeli da skupljaju u jednu cjelinu unutar mog uma. Imao sam osjećaj kao da neka ruka izvlači iz najdubljih dijelova moje podsvijesti određene informacije i iznosi ih meni na vidjelo.

 

Glavne tri činjenice koje su mi tad izvučene iz podsvijesti bile su presudne u mom shvatanju i prihvatanju ovih pitanja. Prva činjenica koja mi je izronila iz podsvijesti bila je ta da nam je Bog dao slobodnu volju. Ovo je činjenica koju sam znao cijeli život ali sam se odnosio prema njoj kao: to znam i više mi to saznanje neće biti potrebno, te je to saznanje ostalo negdje u mojoj podsvijesti. Međutim tad kad mi je upravo to saznanje izronilo iz podsvijesti, tad sam po prvi put istinski shvatio šta znači da imamo slobodnu volju. Prvi put sam istinski shvatio da baš u svemu imamo slobodnu volju, nebitno da li će ta naša volja biti u pozitivnom ili negativnom smjeru, to Bog neće osuditi nego će nam jednostavno dopustiti našu volju jer je to Njegova Riječ bila od početka. 

Druga od tri činjenice koje su mi izronile tad iz podsvijesti bila je ta da mi svojim emocijama i djelima u sadašnjosti određujemo kakva će nam budućnost biti. Ovo je saznanje koje sam do tad držao samo kao teoriju i riječ u koju se samo može vjerovati ili ne vjerovati, bez bilo kakvog naučnog dokaza za naš um. Međutim, naprotiv, kasnijim istraživanjem po polju nauke sam konačno došao do kvantne fizike kroz koju je jasno dokazano da je sve zapravo građeno od energije (laički rečeno), pa čak i naše emocije i namjere djeluju kao elektromagnetni talasi koji nakon odašiljanja u Univerzum privlače samo slične vibracije sebi, te se kasnije kristalizuju u našu stvarnost koju vidimo. Isto objašnjenje kasnije sam našao i na polju biologije, gdje se dokazuje da naše zdravlje zavisi isključivo od naše percepcije okoline (naših uvjerenja). Nakon konačnog shvatanja prve dvije činjenice koje su izronile iz podsvijesti i nakon što sam smirio svoj um, bar što se toga tiče, iz podsvijesti mi je izronilo treće saznanje koje mi se najbrže posložilo u umu. 

To saznanje je bilo vječno postojanje Duše. Ako je sav naš materijalni svijet i univerzum krojen od energije, a energija je neuništiva (moguće je samo da pređe u drugi oblik), postoji nešto iznad te materije i iznad te energije, a to je naša svijest (najbliži opis Duše). Budući da iz svijesti sve izranja i u svijest se sve vraća, zaključujemo da je svijest izvan dimenzije prostora i vremena, te na taj način postoji oduvijek i zauvijek. Ovo nas saznanje vodi do zaključka da je svako od nas kao svijest (Duša) živio mnogo života, samo u različitim fizičkim tjelima. Nakon svake smrti tijela, duša je bila manifestovana u novom tijelu i novom životu te se taj proces nastavlja dok konačno duša ne spozna sebe i dok ne spozna jedinstvo svega. Ovo učenje je često u istočnjačkim religijama, ali međutim direktno ili indirektno se spominju i kroz ostale religije, koje su poznatije nama. Nakon što su mi iznešene na vidjelo ova 3 saznanja, iznenada se posložilo sve, sve je imalo smisla, čak i smrt djeteta je postalo Božanski pravedno, samo sa našeg materijalnog gledišta je to nešto nepojmljivo i neshvatljivo. 

Međutim kada pogledamo tu situaciju na duhovnoj razini, onda znamo da je duša tog djeteta proživjela mnogo, mnogo života ranije, u kojima je možda nekad bila vojskovođa, možda lovac, možda domaćica, možda nekad čak i neljudsko biće.... Kada pogledamo to dijete, mi u ovoj stvarnosti vidimo samo nevino dijete koje je prerano umrlo, ne znajući pri tom da je duša tog djeteta u prošlom životu možda bila vojnik, ili slično, i da je možda tad vođena negativnom namjerom ubila dijete. Samim tim aktivira se Božanski zakon da svako učinjeno djelo vođeno pozitivnom ili negativnom namjerom, mora da privuče vibracije iz Univerzuma  slične onima koje smo odaslali prilikom činjenja tog djela. Te će se vibracije povratno manifestovati u našem životu, ako ne u ovom, onda u idućem sigurno. Ovaj zakon uzroka i posljedice je u svijetu poznat kao karma ili sudbina i govori o tome da sve što nam se dešava sami sebi smo privukli, a Bog pri tom samo odobrava našu volju i ne miješa se, jer je to i bila Njegova Riječ. Cijelo putovanje Duše ima samo jednu svrhu u ovome svemu, a to je spoznavanje sebe kao dijela Jednog, te na taj način konačno oslobođenje od procesa karme ili sudbine.

DOBA POVRŠNOSTI

     Trenutno se nalazimo u historijskom razdoblju koje volim da nazovem doba površnosti. To je period koji je jako zanimljiv za promatranje i dolaženja do nekih ličnih uvida koji će nas povesti korak dalje na putu samospoznaje. Budući da smo kao čovječanstvo u cjelini tehnološki napredovali (mnogi će reći do vrhunca), u nama je zaživjelo uvjerenje da smo spoznali sve što se moglo spoznati. Naravno kao temelj tog uvjerenja mora da postoji drugo uvjerenje koje nam kaže da je ova materijalna stvarnost zapravo i jedina stvarnost koja postoji. 

Uz ovakva uvjerenja dobijemo svijet u kojem trenutno živimo i masovni način razmišljanja koji i sami vidimo gdje nas je odveo. Čak i uz dokazanu činjenicu da je sva ova materijalna stvarnost tek projekcija našeg uma, mi smo odabrali da vjerujemo da smo potpuno odvojeni od cjelokupnosti te stvarnosti i da je cilj uzeti što više iz te stvarnosti u korist zadovoljenja naših tjelesnih i egoističnih potreba. Postoji izvjestan broj nauka koji se efikasno bave ovom temom (kao što je kvantna fizika), ali se takve nauke bacaju u drugi plan i bivaju nazivane misticizmom jer izlaze iz okvira materije. Ali ako je materija produkt našeg uma, logičan pristup pronalaženja korjena manifestacije te materije i zašto se manifestovalo baš na taj način, je zalaženje u kvantno polje (u ovom slučaju um), i na kraju zalaženje u polje koje prethodi kvantnom (koje prethodi energiji). 

Kada okrenemo glavu od svega ovoga i slijepo vjerujemo u materijalnu stvarnost kao apsolutnu onda dobijemo površan pogled na sve, te površno vrjednovanje. Tako danas dajemo prednost izgledu nad osobnosti; unosimo u sebe hranu koja spolja izgleda kao naslikana, dok se na kvalitetu ne obraća pažnja; vjerujemo ljudima po dužini skraćenica prije imena, a ne po njihovom iskonskom znanju; prihvata se mišljenje većine, umjesto istine... Kao što vidimo sve se svodi na to kako nešto treba da izgleda, a ne kako to u stvarnosti jeste. 

Ovaj period o kojem sam pisao u ovom dijelu je došao do svog vrhunca i samim tim počinje da gubi na snazi. Buđenje globalne svijesti je počelo i ljudi počinju da otvaraju oči, te da izlaze iz okova ove zablude. Svaki probuđeni pojedinac dođe kao svjetiljka u svom okruženju i prenosi svjetlost od univerzalnog Izvora (Boga), preko svog kvantnog polja (um), na sve oko sebe (materijalna stvarnost).

SAMOSPOZNAJA - POTISNUTA MUDROST

     Mnogo puta u životu smo se susreli sa pojmom samospoznaja i svako je sebi definisao taj pojam zavisno o širini svijesti pojedinca, što je i sasvim prihvatljivo jer svako do te spoznaje mora doći sam i svojim jedinstvenim putem. Budući da baš svaka današnja svjetska nauka u krajnjoj liniji mora da dođe do samospoznaje kao predmeta izučavanja, ne možemo a da se ne upitamo zašto samospoznaja ne postoji kao zasebna nauka kojoj bi svako zainteresiran mogao dati svoj doprinos. 

Naprotiv, ko god se pozabavi ovom temom, bilo da je do nje došao preko grane biologije, hemije, fizike ili bilo koje druge oblasti, takav pojedinac uprkos svom obrazovanju i činjenicama koje iznosi biva nazivan nekom vrstom buntovnika, nadrifilozofom ili čak i luđakom, te se njegovi iskazi i dokazi brzo povlače iz javnosti ili najčešće nikad i ne dospiju u javnost. Naravno takav pojedinac neće mariti za sve to jer je svjestan mudrosti do koje je došao. 

Ovo je jedan od pokazatelja da materijalistima ovog svijeta nipošto nije u cilju da ljudi spoznaju svoje istinsko sebstvo, jer na taj način se oslobađaju svakog okova nametnutog umu, te postaju slobodni u pravom smislu te riječi. Svakodnevno smo bombardovani informacijama u vidu reklama kako nam je potrebno nešto dodatno da bi osjetili sreću i radost, te da to po svaku cijenu moramo imati. Na taj način ljudi pristaju da budu nečiji robovi kako bi u konačnici mogli doći do te obećane sreće. 

Međutim kada čovjek spozna svoje istinsko sebstvo on zna da sreća ne dolazi izvana nego iznutra i da mu nisu potrebni čulni nadražaji koji djeluju kratkotrajno i to samo na naš um, ostavljajući pri tom dušu i dalje neispunjenu. Trenutno se nalazimo u takvom dobu gdje je glavni cilj prikazati sebe u što zavidnijem položaju u odnosu na ostale skupljajući oko sebe razne materijalne stvari i vjerujući da će te stvari učiniti od nas vrijednije ličnosti po cijenu duhovne praznine. 

Takvo razmišljanje uvijek završi kobno jer naša čula uvijek traže još da bi popunili duhovnu prazninu koju osjećamo, a ne znamo je definisati i locirati. Budući da tu prazninu popunjavamo upravo suprotno, odricajući se svega što nisam JA, svjedoci smo lutanju tokom cijelog života i traženju nekog prosvjetljenja u materijalnim stvarima. Bog nam je bliži od naše žile kucavice i samo čeka na našu čvrstu odluku da spoznamo sebe, a samim time i Njega.