PROBLEM FORMALNOSTI BEZ SUŠTINE

       More je plavo – zaključi dječak sjedeći na obali. Na isti način većina nas gleda na sve stvari i događaje. Dječak je pogledao površinu mora i vidio odraz neba, pa na osnovu toga zaključio da je more plavo. U ovom dobu razvoja čovječanstva stigli smo do stadija gdje se maksimalna važnost pridaje formalnosti, dok se suština gotovo i zanemaruje. Tako danas vidimo kuće koje izgledaju kao da nisu sa ovog svijeta, ali bez značenja doma unutra; vidimo ljubavne veze gdje je osnova na tome da se pokaže svijetu, ali također je i bez ljubavi; vidimo države kako hrle ka raskoši i svjetlima, ne primjećujući pri tom trulu pozadinu tog blještavila... 

Sve je svedeno na to – kako nešto treba da izgleda, a ne kako to stvarno jeste. Ljudi su izgubili svoje karaktere i ličnosti i pretvorili se u avatare u ovom iluzornom svijetu, gdje prihvataju kao istinu samo od onih od kojih imaju neke koristi. Sav ovaj svijet ima izgled kao čist i sjajan tepih odozgo, dok je ispod njega gurato godinama razno smeće, ali mi naravno odozgo vidimo samo sjajan skupocjen tepih. Ljudi su u potpunosti zaboravili na pogled srca, a oslonili su se samo na pogled oka koji prima samo određeni spektar boja. 

Ono što vidi suštinu svih stvari nije oko nego srce, pa su nam zbog toga prioriteti razbacani ovako kako jesu. Pogledajmo na šta se svela vjera u Boga po raznim religijama... Postalo je bitno samo obavljati formalnosti, a pri tom i ne osjećati suštinu tih formalnosti. Danas vidimo kako objašnjavaju da je post naređen zbog zdravlja ovog našeg trupla, da su razni vidovi molitve naređeni zbog rekreacije i razvijanja opet tijela, da pomažemo drugima samo da bi kasnije očekivali neku nagradu za to i korist... 

A gdje je u tome svemu SUŠTINA? Da li je moguće da ljudi u svemu nabrojanom gledaju opet samo svoju korist? Naravno da je moguće jer je ego uzeo stvari u svoje ruke a većina mu slijepo vjeruje. Pokušajmo da vidimo dok su oči zatvorene, pokušajmo da čujemo bez sluha, da shvatamo bez uma...jer sve te radnje vrši i srce ali daleko efikasnije. Kada idući put pogledamo more, ne vjerujmo boji površine nego zaronimo duboko i osjetimo odjednom sva njegova svojstva i uživajmo u njima.

RAJ I PAKAO

        Koliko puta u životu smo slušali predavanja o raju i paklu, nebitno o kojoj religiji se radi...ali da li smo shvatili značenje ta dva pojma? Ko bude radio dobra djela, ići će u raj, a ko se preda zlu, ići će u pakao – to je značenje koje je rašireno po svijetu. Glavni problem je površno shvatanje ove teme kod većine. Kao i za sve ostalo, ljudi površnog shvatanja ovu temu pokušavaju dokučiti i obuhvatiti samo umom, što ih odmah u startu odvodi u pogrešnom smjeru. Kada čujemo ovu definiciju raja i pakla, um nam odmah govori da su to određene lokacije do kojih ćemo morati doći, raj ili pakao. 

Ljudi zaboravljaju da kada se oslobode ovoga svijeta ograničenog umom, vrijeme i prostor gube smisao i prestaju da postoje čak i kao iluzija. Što znači da ono naše shvatanje da su raj i pakao lokacije, gubi smisao također. U nastavku podsjetiću na nekoliko činjenica, koje će, nadam se, usmjeriti čitaoce ka ispravnom shvatanju ove teme, jer ipak istinu svako za sebe mora da okusi, a ne da vjeruje drugima na riječ. Za početak moramo da shvatimo da smo mi duhovna bića, to jest duše, koje su se manifestovale u ovim našim fizičkim tijelima. 

Ovo tijelo koje sada vidimo, koje zovemo svojim, nije prvo a mnogima neće biti ni zadnje kroz koje se naša duša odlučila manifestovati. Duša će se manifestovati iznova i iznova u novim tijelima dok god ne uspije tokom života u tom tijelu da spozna svoje istinsko biće. Ta spoznaja istinskog bića i konačno oslobađanje ovog niskog svijeta će nas odvesti u raj. Što znači da na raj gledamo kao na nivo naše svijesti koji je prerastao u potpunosti ovaj svijet našeg uma. To što smo sada u ljudskom tijelu, ne mora da znači da je svaki put do sad bilo tako u ranijim životima. 

Ljudski um je jedina alatka preko koje duša može da spozna sama sebe, pa nam je zbog toga to osnovni i jedini razlog zašto smo spušteni kao svijest na ovaj svijet. Mnoge duše će izgubiti bitku sa egom koji nas nastoji držati u okviru uma i to će ih odvesti na još niža stanja svijesti, a samo Bog zna kakvi još niži nivoi svijesti postoje... Ali ko god da čita ovaj tekst, to je pokazatelj da mu namjera teži pozitivnom i samo slijedeći svoje srce u svakom trenutku, ono će ga odvesti tamo odakle i potječemo.

POGREŠNO SHVATANJE BOGA

       Vrijeme je da jednom za sva vremena uklonimo naša pogrešna uvjerenja što se tiče shvatanja Boga. Kao prvo, Boga ne može da obuhvati ni jedan koncept, etiketa ili bilo kakava misao u našem umu. Danas kad su ljudi i previše zatrovani materijalizmom i bajkama da smo svi samo plod neke slučajne elementarne nepogode u dalekom svemiru, jako je teško ljudima da shvate, a poslije i da prihvate istinu. Sa takvom materijalističnom osnovom u umovima, ljudi su sebi umislili da su saznali sve i da se izvan granica uma ne može ići. Čak i ljudi koji su odlučili prenositi Božju poruku, većina ih se drže samo granica uma i sa te razine pokušavaju ljudima prenijeti poruke koje su sa mnogo većih razina svijesti od uma. 

A kako um pojašnjava Boga? – To je neko vrhovno inteligentno biće negdje daleko u svemiru ili izvan njega, pa odozgo posmatra sve i prati ko će da zasluži raj ili pakao, koji opet imaju neku svoju drugu lokaciju. Ko vjeruje da je to istina biva nazivan vjernikom, dok su ostali nevjernici. Ali ni to nije dovoljno. Geografski zavisi gdje je čovjek rođen i ko su mu roditelji, da bi mu bilo određeno na koji način treba da vjeruje u tog jednog Boga jer svaka regija ima svoju vrstu raja i pakla... Eto do kakvih nebuloza nas dovede tumačenje božanskog ali sa nivoa uma. 

Čovjek nikako da shvati da nema smisla tražiti istinu u vanjskom svijetu jer je sav taj vanjski svijet samo projekcija našeg uma kroz naša osjetila. To bi bilo kao da igranjem video igrice, imaginarnim likom tražimo po toj imaginarnoj okolini kako da ugasimo TV preko kojeg to sve gledamo. Moramo da shvatimo da svaka poruka, svaka rečenica koja je napisana u svim pismima koja nazivamo svetim, samo je pokazatelj ka pravom značenju i vrijednosti, ali je prevedena u vrstu informacije shvatljivu našem umu. 

Veliki primjer toga je Isusova izjava: Ja i Otac smo jedno. Ljudi niske svijesti, sa razine uma su to shvatili da je baš Isus to vrhovno božanstvo, ne obraćajući pri tom pažnju na dubinu smisla te izjave. U suštini svaki osviješten i prosvijetljen pojedinac kroz historiju pokušao je da nam prenese tu istu istinu – DA SMO SVI U BOGU JEDNO, a Bog je jedino što jeste i izvan Boga ne postoji ništa više. Kada spoznamo svoju ruku, shvatimo da mi nismo ruka i da smo veći od nje, zatim spoznamo svoje tijelo i znamo da se tokom života svaka ćelija izmijeni, pa shvatimo da smo veći i od tijela. Slijedeći veliki korak je kada spoznamo svoj um i njegove igre, pa shvatimo da smo i iznad uma jer ga u svijesti možemo, tako reći, posmatrati mirno. 

Daljnji proces spoznavanja nadilazi koncept naših riječi jer su riječi tu da objasne samo nešto spoznatljivo umu. Boga shvatamo kao ukupnu beskonačnu cjelinu svega što jeste i izvan Njega nema više ništa jer i ne može da bude. On je krajnja spoznaja svega što jest i dalja spoznaja Njega samog bila bi nemoguća jer i sama spoznaja dolazi od Njega.

VRIJEME – VJEČNA MISTERIJA

       Danas živimo turbo načinom života gdje su svi u nekoj žurbi i glavni moto je: vrijeme je novac. Zanimljivost ovog mota je to što su i vrijeme i novac tvorevina našeg uma, ali u ovom dijelu ćemo se pozabaviti samo pojmom VRIJEME. Da li smo se kad upitali šta je zapravo vrijeme i da li ga je moguće definisati? Avgustin je dao zanimljivu izjavu što se tiče vremena: Šta je dakle vrijeme? Dok me niko ne pita, ja znam; kad bi, pak, valjalo da to objasnim – ja ne znam. 

Kroz fiziku vidimo da vrijeme postoji samo ako postoji materija i kretanje, a bez toga vrijeme nema nikakvog smisla. Pokušajmo da zamislimo samo beskonačan prazan prostor bez objekata i bez bilo kakvih kretnji. Dobićemo samo beskonačan SADAŠNJI TRENUTAK. Iz ovog možemo da zaključimo da pojam vremena vrijedi samo u ovoj našoj trodimenziji, što znači da je ljudski um tvorac vremena. Uvijek je zanimljivo zamisliti nekog imaginarnog čovjeka koji je rođen bez ovih 5 fizičkih osjetila. Takav čovjek bi odmah po rođenju bio na nivou svijesti iznad uma i spoznavao prirodu stvarnosti miljama bliže istini nego mi koji krećemo iz ograničene kutije zvane UM. 

Ljudi se mnogo užive tokom života u iluziju uma da im to postane jedina prava stvarnost, slično djeci kada se užive u video igricu koju igraju, iako znaju da je igrica zapravo virtuelna i nema veze sa stvarnosti. Tako danas živimo za budućnost, misleći pri tom na prošlost, a potpuno zanemarujući sadašnjost – do toga nas je dovela iluzija vremena. Na taj nam način prođe cijeli život, a da ga zapravo nismo ni živjeli. Moramo da shvatimo da ono što nazivamo prošlost je također bio sadašnji trenutak, a ono što nazivamo budućnost će isto tako biti sadašnji trenutak, a vrijednost im dajemo mi, tako što ih predočavamo sebi u umu opet u ovom sadašnjem trenutku i na taj način stvaramo sebi negativne emocije. 

Vidimo li taj začarani krug kojim samo sebi štetimo? Kada se čovjek u svojoj svijesti izdigne iznad uma, istog trena se oslobodio ograničenja vremena i prostora jer naša prisutnost prestaje biti ograničena samo u ovom fizičkom tijelu, nego tad postaje posmatrač svog života u ovom svijetu, drugim riječima postaje posmatrač svog uma. Čovjek s planine uvijek vidi šire i dalje od čovjeka koji se nalazi u dolini.

DA LI SHVATAMO VEZU IZMEĐU SUDBINE I SLOBODNE VOLJE?

       U skoro svim religijama i učenjima raznih duhovnih vođa možemo naći pojmove sudbina i slobodna volja. Mnogi ostanu zbunjeni pri pokušaju da shvate relaciju između ova dva pojma jer na prvi pogled čini se kao da jedan pojam poništava drugi, to jest da je nemoguće postojanje oba istovremeno. Drugim riječima rečeno nemoguće je da nam je sve predodređeno, a istovremeno da imamo slobodnu volju. Ovo je samo jedna od mnogih tema koje pokušavamo obuhvatiti našim umom, a ona nadilazi naš um. 

Zbog toga pokušaćemo da pojasnimo relaciju sudbina – slobodna volja poređenjem sa padom lista sa stabla. List dok pada sa stabla ima slobodnu volju raditi akrobacije kakve hoće ali svejedno će završiti na zemlji. Moramo da shvatimo da sve što se događa u ovom našem svijetu ima korjene u višim sferama i zbog toga osviješteni ljudi ovaj naš svijet shvataju samo kao simbole ili pokazatelje na to šta je pisac htio reći. Čovjek je spušten na ovaj nivo svijesti gdje je ograničen umom ako se oslanja samo na svojih 5 opipljivih osjetila, da bi se jednom mogao izdići iznad uma kako bi spoznao svoj iskon. 

Budući da je sav ovaj svijet u granicama uma, naravno da moramo igrati po pravilima uma bar dok smo u njemu. Ako znamo da je um dizajniran samo da zna kako se nešto DOGODILO, a ne kako se nešto DOGAĐA, to nam govori da je na nama samo da djelujemo što bolje u ovom sad trenutku slijedeći naš osjećaj užitka, jer upravo taj osjećaj nam govori koji je korak idući za nas sudbina zamislila. S tim biramo da svoju volju uskladimo sa sudbinom jer ipak naši viši nivoi svijesti vide daleko šire od našeg uma. Naravno da možemo izabrati da se ne slažemo sa sudbinom i stavimo naš um na komandnu poziciju, što vidimo da su mnogi danas i uradili, pa pogledajte sami gdje ih je to odvelo. 

Problem shvatanje sudbine je u tome što mnogi ne znaju sebi definirati zapravo sudbinu. Mnogi odbacuju sudbinu jer im to govori kao da oni nisu u kontroli svog života, a pri tom nisu svjesni kada se prepuste sudbini, ne prepuštaju se nikome drugom nego svojoj višoj razini svijesti koja vidi mnogo mnogo dalje od samog uma koji djeluje kao vozač automobila u tamnoj i kišovitoj noći. Što znači da njegov posao nije vidjeti cijeli put od početka do kraja, nego da svu pažnju usmjeri ispred sebe.

ZNAMO LI ŠTA ZNAČI OPROSTITI?

         Mnogo puta u životu smo čuli ili sami rekli izjave kao što je: oprostio sam ja njemu ili njoj, ali zaboraviti neću nikad. Pri tom nismo ni svjesni da i dalje u nama ostaje dio otpora prema tome što nam je urađeno, prema tome što smo ocijenili kao loše. Mnogi žive u pogrešnom uvjerenju da oprostiti nekome znači preći preko nečega, što smo okarakterisali kao loše, i da naučimo živjeti s tim otporom u nama prema toj osobi ili situaciji. Međutim otpor i dalje postoji na taj način i s tim otporom štetimo samo sebi i nikome drugom. 

Moramo shvatiti da oprostiti nekome znači u potpunosti ugasiti taj otpor u nama prema toj osobi nakon što nam je urađeno nešto loše i potpuno prihvatanje situacije takva kakva jeste, te da nastavimo živjeti svaki idući trenutak kao sasvim novi bez da se držimo za prijašnje trenutke. To ne znači da moramo dopustiti da nas gaze, nikako. U svakom trenutku moramo nastojati da djelujemo najbolje moguće i da pazimo na to da su nam namjere u svakom trenu tako reći uzvišene prirode. 

Moramo znati da svako djeluje sa svog nivoa svijesti, a budući da je ta neka osoba odlučila nas napadati, samim tim nam pokazuje da se još nije pomaknula sa nivoa ega i to moramo da shvatimo. Kroz svakoga trebamo da vidimo akcije njegovog ega, a znamo da na ego nema potrebe reagovati, nego moramo djelovati na njegovo biće. Kada na napadanje uzvraćamo napadanjem i svađom, to je isto kao da vatru gasimo vatrom, što je naravno nemoguće. Ako smo dovoljno osviješteni znaćemo da nema te riječi kojom bi nas neko mogao izbaciti iz ravnoteže, jer sam taj pokušaj nam govori da on dolazi sa nivoa ega. 

Kao što postoji oproštaj drugom čovjeku, tako postoji i oproštaj životnoj situaciji. To znači da se pomirimo sa svime što se desilo, bilo da smo djelovali na to ili ne. Opiranje onome što jeste, ne samo da nema smisla, nego s opiranjem djelujemo destruktivno na sebe i možemo svoje psihičko stanje a i fizičko dovesti do raznih bolesti. Ključ je u istinskom shvatanju da ono što se dogodilo više promijeniti NE MOŽEMO i to shvatanje će nas osloboditi skoro svih patnji u životu. Budimo prisutni svakog trenutka baš u tom trenutku u kojem se tad nalazimo, a prošlost i budućnost ostavimo pod pojmom iluzija jer tamo i pripadaju.

DA LI MOŽEMO PODNIJETI ISTINU ILI SE I DALJE DRŽIMO ZA REŠETKE UMA?

        Da se zapitamo šta je najčudniji misterij današnjice, svi ćemo se složiti da je to ljudski um. Mnogo truda je uloženo da se ubijedi populacija da je baš taj um vrhunac naše svijesti i da ne postoji ništa iznad njega. Prosječnom čovjeku je dovoljno da mu daš pravila ponašanja u izmišljenom destruktivnom sistemu života, da bi on to sve bez pogovora prihvatio i bez da proispita ta pravila i taj sistem uopšte. 

Zbog takvog načina razmišljanja dozvolili smo da nas odvuku iz sela u gradove i da radimo za taj njihov sistem u gradskom sivilu neke poslove u kojima uopšte ne uživamo, da bi nam oni kao nagradu dali šareni papir s ciframa za koji moramo kupiti one proizvode koje smo uzgajali na selu i da bi platili smještaj u tom njihovom sistemu. Tako radimo cijele godine da bi nam oni dali onda sedam dana odmora koje provedemo tamo odakle su nas i odvukli jer nas tamo srce vuče. Žalosno je ali takav je ljudski um, a mi mu beskrajno vjerujemo da je vrhunac naše ličnosti... 

Današnja nauka većinom traži suštinu i stvarnost samo na razini uma, pa zbog toga ne mogu ni otići dalje od uma. Ali ako kažemo da je stvarnost samo na razini uma, znači da vjerujemo samo umu kako je preveo elektromagnetne inpulse poslate od strane receptora našeg tijela, a koji su tek reagovali na akcije izvana. I sami znamo ako je nešto prevedeno, znači da nije original. Ljudi su takvi da se radije drže iluzije na koju su navikli, nego da se suoče sa istinom koja će ih promijeniti. Razlog tome je što ego uspješno drži pod kontrolom veliku većinu ljudskih umova i svako iznošenje istine koje će uzrokovati proširenje svijesti čovjeka, ego smatra kao direktni napad na njega, a kao rezultat toga javlja se odbijanje istine. 

Ali istina se ne može iskorijeniti. Koliko god poricali ona ostaje da tinja negdje u našoj podsvijesti i uvijek će ostati tu čekajući da je prihvatimo i olakšamo sami sebi. Ovo sve ne znači da trebamo odbaciti u potpunosti naš um, sasvim naprotiv – trebamo ga prihvatiti kakav on jeste, ali moramo da ga stavimo na njegovo mjesto, a to je da on bude naša alatka, ne obratno. Moramo da znamo da smo mi kao duhovna bića sa daleko uzvišenijih nivoa nego što je to um. Da li smo se ikad zapitali kome to um podnosi izvještaje i pokazuje razne slike, zvukove, mirise i ostalo? Um je samo radnik koji radi za tu našu uzvišeniju prisutnost, a istinska spoznaja toga je istinsko bogatsvo.