SLIJEDIMO LI ISTINU ILI VEĆINU?

         Već dugo vremena osjećamo da nešto nije uredu s ovim svijetom, priznali mi to sebi ili ne. Osjećamo to u svakom pogledu kada prođemo kroz naše gradove, osjećamo to u svakom razgovoru među ljudima, jednostavno sve nam odiše nekom prazninom i sve je postalo toliko mehanički i automatski...čak i ljudi. Razlog tome je što više skoro pa nikako ne slušamo želje svoje duše, nego samo se držimo nekih društvenih normi i slijedimo većinu jer su nam negdje još u djetinjstvu utkali u naš um da je istina u onome što većina slijedi. 

Ljudi vole osjetiti čvrsto tlo pod nogama i zato da ne bi morali propitivati svaki izbor i svaku odluku u životu, lakše nam je samo krenuti za većinom – to je masovno razmišljanje danas. Iz nekog čudnog razloga vjerujemo da ako većina nešto radi, to mora da je ispravno. Zbog toga danas vidimo kako ogromne mase djece i odraslih slijede razne pjevače, glumce, fudbalere i ostale dvorske lude ovog našeg lijepog svijeta. Vidimo ogromnu većinu populacije koja živi na skoro identičan način: roditi se, rasti, školovati se, zaposliti se, vjenčati i umrijeti – to je uglavnom taj današnji šablon. 

Čudno je to kako se nekad ne upitamo jesu li ovaj svijet napred pokretali pojedinci ili većina? Svako doba je imalo nekog pojedinca koji je svojom vizijom i intuicijom pokrenuo ovaj svijet korak unapred, da bi većina lakše mogla uzgajati svoje truplo kroz život. Naravno skoro svaki taj pojedinac koji je došao sa istinom je protjerivan, proglašavan ludim, pa čak i ubijan od strane te većine koju volimo da slijedimo. Ali svaki od njih je gledao očima svoga srca i shvatao je ljudske umove i njihova ega i nije mario čak i život dati za istinu jer je znao kad tad da će njegova vizija biti od velike koristi ljudima. 

Nažalost danas i samo kad pročitamo ovakve tekstove, osjećamo tu istinu u sebi dok čitamo i nakon toga kažemo: e sad da se vratim svakodnevnom svijetu. Ne moramo mi svi biti neka velika imena koja će se dugo spominjati. Djelujmo na ono na šta možemo djelovati, pokažimo svojim načinom života i postupcima da smo mi zapravo DUŠE u tijelu, a ne obratno. Ne dozvolimo da nam prođe i jedan trenutak u životu više a da mi ne budemo prisutni u njemu.

DJELUJMO NA KORIJEN SVAKE BOLESTI I POREMEĆAJA

         Šta je zapravo bolest? Mnogo puta u životu se susrećemo s ovim pojmom, tako da možemo reći da je bolest svaka promjena načina rada našeg organizma koja nam uzrokuje fizičku ili psihičku bol i nelagodu. Na koji način većina današnje medicine djeluje na bolest? Kada odemo liječniku naše je da mu kažemo samo lokaciju i vrstu naše boli, a njegov zadatak bi trebao biti da preko posljedice (bol) dođe do uzroka i djeluje NA UZROK. Nažalost jako mali broj liječnika djeluju na taj način jer čak i današnja medicina, to jest ustanove koje ljude uče medicini (školstvo) uglavnom djeluju samo na različite nivoe posljedica umjesto da djeluju na uzrok bolesti. 

Da bi izbjegli liječničko eksperimentisanje na nama zašto da ne budemo sami sebi liječnici jer ipak, postoji li iko ko nam želi više dobro od nas samih? Da bi detaljnije shvatili pojavu bolesti i kako do nje zapravo dođe, krenućemo od krajnjeg stadija pa sve prema korijenu. Kada imamo neki problem, bilo to psihičke ili fizičke prirode, uzmimo za primjer depresiju ili neku vrstu napade panike...današnja medicina djelovaće na taj način što će nam dati mješavinu neke vrste narkotika i raznih otrova u vidu antidepresiva ili tableta za smirenje. Taj njihov pristup možemo da uporedimo s pokušajem da sa običnom peglom izravnamo  uzburkano more. 

Moramo znati da naš organizam u potpunosti savršeno funkcioniše sam od sebe i svaka bol, nelagoda ili negativan osjećaj služi nam kao crveno svjetlo ili alarm da se nešto promijenilo u tom savršenom organizmu i da bi trebali da djelujemo na taj problem i vratimo organizam u staro stanje. Međutim mi umjesto da poslušamo taj alarm u vidu boli ili nelagode i djelujemo na uzrok bolesti, šta mi radimo? Mi djelujemo s narkoticima na taj alarm koji nam je javio da nešto nije uredu i na taj način ubijamo glasnika tako reći, dok uzrok bolesti i bolest sama i dalje postoji. Narkotici imaju svoj vremenski period u kojem djeluju i kada taj period prođe opet nam se alarm pali da bi znali da i dalje postoji isti problem i da ništa nismo napravili. 

Zbog toga savjet nam je da slušamo svoje tijelo i slušamo svoje osjećaje iako su negativni, jer će nas oni odvesti do uzroka problema, a uzrok se uvijek ali baš uvijek nalazi u našim vjerovanjima koja nisu ispravna. Naprimjer ako smo takva osoba da smo zavidni na uspjehu drugih i za određeni broj godina dobijemo tumor, koliko nas će povezati taj tumor s tim što smo bili zavidni? Ali činjenica je da nas je to pogrešno uvjerenje – zavist dovela vremenom do tumora jer smo godinama zbog zavisti uzrokovali razne psihičke pritiske sami sebi koje djeluju na naš organizam i u konačnici naše zdrave ćelije organizma pretvaraju u kancerogene – tumor. Zavist je samo jedan od mnogih uzroka bolesti, ali naš je zadatak da se vratimo skroz na korijen bolesti, na naša temeljna uvjerenja i izmjenimo ono pokvareno. Samim tim ćemo izliječiti sami sebe.

SUŠTINA RELIGIJE

        U ovom dijelu ćemo se pozabaviti pojašnjavanjem suštine svake religije. Iako možemo naći mnoštvo razlika u različitim religijama, govorićemo o onoj suštini na koju se svodi baš svaka monoteistiška religija. Među najrasprostranjenije religije spadaju kršćanstvo, judeizam i islam. Iako postoje još mnoge kao što su budizam i hinduizam, u ovom dijelu ćemo govoriti o ove prve tri jer je mnogo sukoba među njima. 

Pojam religija definiraću kao skup Božijih zakona i pravila vezanih SAMO za ovaj pojavni svijet, skup smjernica kako postupati u ovom svijetu, ovoj dimenziji vremena i prostora. To je ujedno i prvi nivo s kojeg mora krenuti svaki pripadnik religije, ovozemaljski nivo vremena i prostora. Na tom nivou vjernik još uvijek nije okusio ništa duhovno i sve izvršava mehanički i automatski. Zna da mora izvršavati molitvu, davati milostinju i ostale dužnosti prema Bogu zapisane u religijskim zakonima i naravno sve to radi u nadi da će biti nagrađen na ovom svijetu i na budućem, to jest, još uvijek  radi sve u svom interesu. 

Znači na ovom prvom nivou vjernik sve te dužnosti obavlja mehanički iako zapravo i ne zna još duhovnu suštinu svih tih dužnosti. Drugi nivo, naravno koji je viši od prvog, podrazumijeva početak duhovnog puta vjernika, kad vjernik počinje da shvata duhovnu vrijednost u onim religijskim dužnostima iz prvog nivoa. Taj drugi nivo već označava kapiju duhovnog svijeta, a izlaz iz ovog pojavnog svijeta. Nakon drugog nivoa dolazi treći nivo kojeg nazivamo Nivo istine. To je nivo u kojem je vjernik već probudio svoju svijest i u kojem se izdignuo iznad ovog našeg pojavnog svijeta i sve u našem svijetu gleda samo kao simbole viših dimenzija. 

Takvom čovjeku već ovaj svijet postaje raj jer se oslobodio svog ega i njegovih niskih želja a jedina mu je želja ostala SPOZNAJA BOGA, što nas dovodi do zadnjeg nivoa koji nazivamo nivo spoznaje. Ne možemo reći da će čovjek na tom nivou spoznati u potpunosti Boga jer je to nemoguće. Ljudska duša bi u tom slučaju izgorila od svjetlosti i ljepote...ali možemo reći da na tom nivou čovjek spozna da postoji zapravo samo jedna istina a to je Bog i da se sve utapa u Boga i sve ostalo gubi svoj smisao jer je sve i došlo od Boga. Na tom nivou čovjek spozna da je Bog sve, ali sve nije Bog. Ova četiri nivoa možemo svesti na 4 fraze: u prvom i najnižem nivou postoji: ovo je moje, ovo je tvoje; u drugom nivou postoji: što je moje, to je tvoje; u trećem nivou više ne postoji JA i TI; a u četvrtom nivou postoji samo JEDAN JEDINI.

OPREDJELJENJE – NAJVEĆA ZABLUDA DANAŠNJICE

         Podijeli pa vladaj – stara izjava čija istinitost se najviše očituje baš u ovom vremenu kojem živimo. Trenutno živimo u takvom dobu kad ne moramo ni iz kuće izaći da bi saznali informacije iz svijeta. To daje mogućnost onim ljudima koji kontrolišu protok informacija da nam serviraju šta god im je po volji, bilo to da je istina ili ne. Danas se od ljudi traži stalno da se za neku stranu opredijele, bilo to da je u pitanju politička stranka, nacionalna pripadnost, religija ili mnogi drugi aspekti. Što više podjela, to bolje za manjinu koja nam nameće to sve. 

Ljudski ego je takve prirode da stalno traži da se identifikuje s nečim, to jest da se za nešto opredijeli pa da onda u vezi toga zauzme neki stav i žestoko ga brani. Možemo reći da je hrana ega osjećaj superiornosti nad nekim, osjećaj da je baš on u pravu a drugi nije, zbog toga i vidimo da nam je svakodnevnica konflikt čak i oko najmanjih sitnica. Nije važno koliko je nebitan predmet konflikta, važno je biti u pravu. Takav je ego. 

U ovom dobu imamo toliko opcija za koje se možemo opredijeliti da čak i unutar opcije imamo još opcija koje se razlikuju. Takvu smo situaciju dopustili, jer naravno ovo sve važi i ovo nas sve drži ograničenima samo dok smo na tako niskom nivou svijesti da to sve možemo progutati. Danas je dovoljno povući zamišljenu liniju između dvije porodice da bi se oni počeli poprijeko gledati i uočavati mane jedni drugima. Zar nam treba neko da nam kaže da je to toliko uzak pogled i da s tim porobljavamo sami sebe?

 Izdignimo se iznad toga i budimo ono što stvarno jesmo, ono istinsko čisto Biće koje nema potrebu da se nekome pravda ili da sa nekim ulazi u konflikte. Pokušajmo da živimo bez tih svih opredjeljenja jer ona donose samo bolest, bolest najgoru od svih. Ako znamo da je ovaj pojavni svijet samo u našem umu zašto stvaramo sami sebi patnju onda? Misli stalno dolaze i odlaze u našem umu, a na nas djeluju samo one misli kojima damo energiju jer energiju mislima možemo samo mi dati. Kada smo svjesni naših misli kako dolaze i odlaze, one na taj način gube energiju, slabe i na kraju nestaju. Ne vežimo se za naše misli.

PODESIMO NAŠU FREKVENCIJU NA POZITIVNO

         Uzmimo što manji kamenčić i bacimo ga na mirnu površinu mora. Šta će da se desi? Iako je kamen izuzetno male površine u odnosu na ogromno more, taj kamen će poslati sitne talase preko cijelog mora koji će putovati sve do prve prepreke (greben,obala) i onda će se odbiti i vratiti do mjesta gdje smo bacili kamen, ali talas će biti znatno veći. Primijenimo ovo saznanje na svakodnevni život. Naši osjećaji, bili oni pozitivni ili negativni, su vid vibracije, a svaka vibracija šalje elektromagnetne talase. 

Zamislimo da smo mi onaj kamenčić bačen u more, a more je veliki univerzum. Vjerovali mi u to ili ne, takav je zakon fizike koji vlada univerzumom. Sve je to zakon akcije i reakcije – ono što nudimo to ćemo i dobiti još u većem omjeru. Često se pitamo zašto ljudi koji su stekli određenu količinu materijalne imovine na ovom svijetu i dalje stalno dobijaju i imaju, tako reći, sreće u svemu, a oni koji imaju malo, tj nisu zadovoljni s onim što imaju, njima tek onda ne ide ništa od ruke i šta god zamisle to propadne. Sve je to slika onog zakona ŠTO NUDIŠ TO ĆEŠ DOBITI. 

Sad kad smo shvatili na koji sistem funkcioniše taj zakon, zašto da ne odaberemo pozitivno razmišljanje i osjećanje? Ako smo nešto ili nekoga izgubili u prošlosti, ništa nećemo dobiti s tim ako se stalno vraćamo na to osim još razloga da se loše osjećamo. Moramo shvatiti da mi u prošlosti više nemamo nikakve uloge i nema načina da prošlost promijenimo. Zašto onda da trošimo energiju na razmišljanje o njoj? Ista stvar se dešava kada svoju pažnju usmjerimo na budućnost i onda se javlja strah da nešto nećemo uspjeti ili slično, a samim tim negativnim razmišljanjem ćemo i privući to čega se bojimo ili možda još i gore. Zato podesimo sami sebe da mi budemo vlasnici svojih misli, a ne da misli posjeduju nas i da o njima ovisimo. 

Jedino vrijeme na koje mi možemo da djelujemo je ovaj trenutak SAD i ništa više. Mi većinu života provedemo trošeći energiju na prošlost i budućnost a sadašnjim trenutkom nikad nismo zadovoljni, iako nam od tog sadašnjeg trenutka sve ostalo ovisi. Zato posvetimo svu svoju pažnju i energiju samo na ovaj trenutak upravo sad i djelujmo na njega najbolje što možemo i nađimo uvijek razloge na čemu smo zahvalni, a ne ono negativno. Za ostalo ne moramo da brinemo jer ćemo sa zahvalnosti u ovom sad trenutku privući još situacija na kojima ćemo zahvalni biti.

DOZVOLIMO NAŠEM BIĆU DA NAS VODI KROZ ŽIVOT

          U današnjem turbo načinu života, kojem su glavne karakteristike steći što više i za što kraće vrijeme, počela su se napokon javljati kod ljudi pitanja o smislu ovog života. Da li je to stvarno razlog zašto smo se našli ovdje u sred svemira na planeti Zemlji, da li nam je uzvišeni plan samo da se rodimo, rastemo, školujemo, iskoristimo sve materijalno, što je više moguće i na kraju završimo metar i pol pod zemljom? Moramo priznati da većina današnje populacije živi po ovom šablonu i cijeli svoj život ne uspiju da shvate da mi nismo samo ova nakupina bjelančevina i ostalih tvari. 

Problem se javlja onda kad dopustimo našem egu preko uma da nas vodi iako um nije dizajniran da začinje bilo kakvu ideju. Um je dizajniran samo da opaža ono što mu naše više sebstvo dojavi. Ali da bi mogli da funkcionišemo ispravno u ovom životu moramo da naučimo razlikovati dojave ega od dojava višeg sebstva koje je povezano sa višim stanjima svijesti, sve do krajnjeg sveobuhvatnog stanja svijesti i inteligencije – tj Boga. Kako da prepoznamo dojave višeg sebstva? 

Budući da je više sebstvo nivo naše svijesti koje je iznad koncepta vremena i prostora, što znači da za naše više sebstvo i prošlost i budućnost postoje upravo sad i ovdje, tako da može dojaviti našem umu koji mu je idući korak da učini. A jezik komunikacije između višeg sebstva i uma je jezik UŽITKA. Znači da bi znali šta nam više sebstvo predlaže da u ovom trenutku uradimo, potrebno je samo da razmotrimo ponuđene opcije trenutno i odaberemo onu koja nam pričinjava najveći užitak. Zaista je tako jednostavno. Jedini pravi osjećaj koji nas povezuje sa Bogom je osjećaj ljubavi, što znači da bi znali na koju nas stranu Bog poziva, tako reći, samo treba djelujemo u smjeru ljubavi. 

Npr trenutne su mi opcije da gledam TV, izađem u prirodu i da posjetim prijatelja. Od te tri opcije recimo da mi najjači osjećaj ljubavi izaziva odlazak u prirodu – odabiremo tu opciju i ostajemo u prirodi sve dok užitak u tome traje. Kada prestane, opet odabiremo od idućih opcija koje imamo i tako stalno. Kada univerzum primi takvu našu vibraciju stalnog osjećaja ljubavi, vrlo brzo će nas dovesti do tako reći eksplozije užitaka. Živeći na takav način dopuštamo Bogu da nas vodi kroz život i da uvijek budemo na pravom mjestu u pravo vrijeme i sa pravom osobom. Važna stvar koju nismo spomenuli je to da pri svakom odabiru iduće opcije nemamo baš NIKAKVA očekivanja. Dopustimo sebi da budemo iznenađeni u najpozitivnijem smislu.

ZATVORIMO OČI, POGLEDAJMO DUŠOM

          Da razmislimo na trenutak ko smo mi zapravo? Jesmo li ono što su nam drugi rekli da smo? Rekli su nam kako se zovemo, koje smo nacije, koja nam je religija, da li smo niski ili visoki, da li smo imućni ili siromašni... Sve su nam odmah u početku rekli, čemu onda bespotreban trud da saznajemo ko smo? Uvijek me zanimalo kad bi neko bio rođen na mjesecu, koju bi njemu dodijelili religiju i naciju... 

Zanimljivo je to kada ljude upitamo takva pitanja na temu smisla života, pronalaženja sebe i slično, ljudi inače odgovaraju da nemaju vremena za to nego moraju da se bave svakodnevnim životom i poslovima. Ali glavno pitanje je: kako neko može da uradi čak i jedan korak ako prvo sebi nije odgovorio šta je smisao života... Ipak toliko smo sposobni da mnogi prožive cijeli život a da ne saznamo smisao. To me podsjeća na anegdotu o dva ribara koji su se našli u čamcu, a čamac ide direktno prema vodopadu. Ovaj prvi koji je bio malo viši reče: druže idemo baš na vodopad, daj da uradimo nešto da se spasimo. Međutim ovaj drugi odgovori: ma pusti sad to, to je nebitno, nego pomozi mi da izbacimo ovo malo vode iz čamca. 

Koji ćemo biti od ova dva ribara, sasvim je do nas. Pokušajmo na kratko da zatvorimo oči i odbacimo sve etikete koje su nam davali od rođenja, da odbacimo sa sebe svaku naciju, sve religije, sve što su nam rekli da jesmo...kada sve odbacimo, šta će ostati? Šta je ostalo da ne možemo odbaciti? Ostala je čista svjesnost koja ne ovisi ni o čemu nabrojanom, a ta svjesnost smo mi. Ostanimo u tom stanju ili makar se što češće vraćajmo na to. 

Zar nije to spokojno i mirno stanje u kojem nam više nije bitno koju će nam etiketu dati, kako će nas nazvati? Zar nije dobar osjećaj saznati da naše istinsko biće nema veze sa nacijama, rasama i ostalim etiketama? Kakav je to uzvišen osjećaj živjeti u tom stanju svjesnosti...da u svakoj travki vidimo božanski trag, u svakoj kapi vode vidjeti cijelo more, kada osjetimo da svi potječemo iz istog izvora...neopisivo. Sve što trebamo je da na kratko samo zatvorimo oči i slušamo, slušamo šapat Božiji i zaboravimo na svu buku uma.