PLES POSTOJANJA I NEPOSTOJANJA

      Ko zaplovi tokovima ispitivanja prirode stvarnosti koja nas okružuje, taj unapred mora da izraz "besmislica" izbaci iz svog vokabulara, jer mnogo toga što je smatrao besmislicom - doći će mu u susret kao apsolutna istina od koje nema na koju stranu da okrene glavu. Dok svijet, koji je očaran šarenilom odraza postojanja, usmjerava svoje naučnike na posljedicu i rezultat - uzroci baš takvih rezultata izvan su njihovih dosega jer pokušavaju vjetar da ulove mrežom za leptire. Mrežom mogu leptira da ulove i dive se bojama njegovim, ali vjetar što ga nosi putevima svojim, nije nešto što pod mikroskop ide. 

Kada pogledamo pticu na grani i čujemo cvrkut njen, nismo ni svjesni šta se sve dogodilo u tom djeliću sekunde, koliko sfera postojanja je prevaljeno, od svake sfere po nijansu uzeto, od svake sfere po naznaku tona poslato, a o Nepostojanju iza tih sfera da i ne govorimo. Zašto i da govorimo o nečemu što se izreći ne može, o nečemu iz čega izreke i ideje kreću i ponovo se vraćaju? Vječno nedjeljivo, jer kako ništa da djeliš, kako ništa da podijeliš na 2 ili 3? Ne ide. Tek kada iz toga nezamislivog Ničeg izađe čistoća kao platno spremno za tragove kista, kao tabula raza - tek tada Ništa prelazi u Nešto koje objedinjuje sve u Jedno. Čisto platno, spremno za slikanje postojanja, nazivali ga mi Svijest, Ruh, Duh ili nekim drugim izrazom - toj čistoći i prozirnosti ne znači ništa. 

Platno je spremno, kombinovano sa nakanom - Riječju koja će postojanje postati. Još uvijek atomu ni naznake nema, iako je u onom početnom Ništavilu već i bio i prošao, te u Ništavilo se vratio. I uspostavi se Platno čisto, naoružano Riječju koja je namjera jasna - udahnu se u vječno djevičansku matericu koja će plod prema namjeri Riječi dati. Sve se savršeno odvijalo, čisto platno s jasnom namjerom iz čiste djevičanske materice, izlazilo je kao potpuno ispisano baš prema namjeri koja je Riječ bila. Svako slovo atom biješe koje titra na platnu, svakog časa pojavljivajući se i ponovo nestajući u čistoću i prozirnost platna. 

U taj čas čisto Platno se boranjem nabora i svaki nabor stade Platno izigravati. Od tog časa svaki nabor filter postade, novi iluzorni subjekt odluke - šta da od Riječi pusti u matericu, a šta da u svom filteru zadrži. Više nabora činilo je jedan malo veći nabor, a više većih nabora činili su još veći...i tako u nedogled sve do krajnjeg nabora koji objedinjuje sve, a i istovremeno biva obuhvaćen vječnim Ništavilom. Svaki i najmanji nabor, gledajući ispisano platno, ispunjenje i odgovore pronašao nije - sve dok se ne okrenu ispravljanju sebe, jer tek svojim ispravljanjem vidjeti može da je ništa drugo do platno samo. Slijedeći put kada pticu pogledamo, sjetimo se procesa koji se u djeliću sekunde odigra.