KAKO NA NEBU,TAKO NA ZEMLJI

     Svi smo se bar jednom u životu susreli s izrazom koji je naveden u naslovu, a da nismo ni shvatali o čemu se radi ili smo shvatali zavisno od širine naše svijesti. Kao u mnogim drugim slučajevima, tako i u ovom izrazu su korišteni simboli u vidu određenih riječi iz našeg vokabulara koji imaju zadatak da upućuju na našto apstraktnije od naše fizičke stvarnosti. Čovjek da bi vidio cvijeće ispred sebe potrebno je da svjetlost obasja cvijeće, te na taj način cvijeće izdvoji iz tame. Na sličan način se stvari odvijaju i na nivou našeg uma: svjetlost svijesti mora da obasja apstraktni pojam cvijeća koji je ranije pohranjen u našoj podsvijesti, jer na taj način razlikujemo cvijeće od ostalih pojava.

 

Onog trenutka kada tu svjetlost svijesti pratimo putanjom unazad, sav vokabular naše fizičke stvarnosti gubi smisao, te jedini način da se opišu dalji doživljaji jeste jezik simbola. U izrazu: Kako na nebu, tako na zemlji možemo da uočimo dva simbola. Prvi simbol je nebo, koji nas upućuje na stvarnosti iznad fizičke, a drugi simbol je zemlja, koji u ovom slučaju ima značenje naše fizičke stvarnosti. Tek kada smo svjesni ta dva simbola, onda shvatamo stvarnu poruku tog izraza: fizička stvarnost je odraz viših nivoa stvarnosti. Kao primjer često navodim gradnju kuće, gdje prvo mora da postoji misao ili plan kuće koji se kasnije sprovodi u djelo i dobijemo kuću u našoj stvarnosti. U ovom primjeru plan je nebo, a gotova kuća je zemlja. 

Naravno ovo je samo pojednostavljen primjer koji upućuje u kojem smjeru da razmišljamo, jer u ovom primjeru nismo ni spomenuli nivoe stvarnosti koji prethode svakoj misli jer su i suviše apstraktni da bi se opisivali. Umjesto toga smatram da je korisnije da se osvrnemo na to kako da uštimamo naše fizičke instrumente, da bi postali kanal za Božansku svjetlost u što originalnijoj mjeri. Čovjek je razapet između niskih tjelesnih želja i želja duha koji ga vuku prema savršenstvu, a samo on ima moć slobodne volje da odabere kojim željama će težiti. 

U mnogim religijama možemo pronaći da je srce ogledalo koje je potrebno čistiti, jer se upravo o to ogledalo reflektuje Božanska svjetlost. Naravno da se ovdje ne misli na naše fizičko srce, nego duhovno (centar koji određuje našu stvarnost). U današnjoj psihologiji to duhovno srce nazivaju podsvijest, a naša glavna zadaća je: čistiti našu podsvijest od loših uvjerenja i predrasuda, jer upravo loša uvjerenja i predrasude čine krivu sliku Božanske svjetlosti, kao što ofarbano ogledalo daje krivu sliku stvarnosti. Onog trenutka kada očistimo našu podsvijest u potpunosti, dozvolićemo sami sebi da iskusimo sve nivoe stvarnosti koji oslobađaju od svake patnje i postaćemo besprijekoran kanal za Božansku volju, te ćemo na taj način konačno se pomiriti s izrazom Kako na nebu, tako na zemlji i živjeti po tome.