expr:class='"loading" + data:blog.mobileClass'>

utorak, 11. listopada 2016.

SMISAO JE U PUTOVANJU, A NE U CILJU

     Zamislimo da idemo na ljetovanje sedam dana na more, nađemo smještaj za tih sedam dana, platimo smještaj i onda počnemo da preuređujemo: ne sviđa nam se namještaj pa kupimo novi po našem ukusu, izvedemo razne estetske oblike na stropu, te okrečimo u boju po našem izboru. Možda bi mogli i kuhinju da zamijenimo jer nije baš po našem ukusu i kupatilo također da uskladimo lijepo za naše oči... Kada to sve uredimo, nakon što prođe tih sedam dana, sve to ostavimo što smo platili i napravili i odemo kući. 



Da li bi neko od nas pristao na ovakav plan ljetovanja? Naravno da ne bi jer je istovremeno i lud i smiješan. Zanimljivo je to što upravo ovakav sistem imamo što se tiče našeg života. Cijeli život provedemo u sakupljanju što više materijalnog oko sebe, dopustimo sebi da potrošimo život spremajući se za neki krajnji cilj, bilo da se radi o penziji, o nekom zamišljenom miru u budućnosti ili čak možda o raju poslije ovog života – da bi na kraju sve to što smo sakupili i što smo spremali ostavili i otišli sa ovog svijeta, upravo kao onaj na početku na moru. Čudno je to kako za istu stvar imamo dva različita značenja. 



Koliko ljudi na svijetu žive i rade da bi se penzijonisali... i to im je glavni cilj. Na kraju kada dožive tu penziju, shvate da su im najbolje godine života prošle u robovanju drugom čekajući tu oazu uživanja koju zovemo penzija, te su sada u poodmaklim godinama, ne baš tako dobrog zdravlja i sa gomilom lijekova na dnevnom rasporedu. Čovjek tek tad shvati da je zapravo sam sebe prevario i da je bio smisao u tome da se igra dok svira. Onog trenutka kada shvatimo da mi nismo ono što imamo i da naša vrijednost ne ovisi baš nikako od toga, tad ćemo se osloboditi od tih društvenih i besmislenih normi, te ćemo početi po prvi put da živimo punim plućima u svakom trenutku. 



Zašto da idemo putem besmisla samo zbog toga što je većina na tom putu? Ako odlučimo živjeti svoj život kako mi želimo, izlazeći iz granica društvenih normi, najgore što nam se može desiti je nerazumijevanje okoline, što nam ne bi trebalo biti mnogo bitno. Moramo da shvatimo da je jedini trenutak u životu koji imamo upravo ovaj sad, zato ne dozvolimo da ga propuštamo živeći negdje u prošlosti ili budućnosti kada ni na šta od toga ne možemo da djelujemo. 

Nema komentara:

Objavi komentar